Autor: Vlatka Tikas

Napisao i priredio: Ljubomir Stanojević©

Čini mi se da svaki kutak njene sobe odiše zaustavljenom ljepotom davnih dragih uspomena; mirisom sjećanja na njene prve nastupe, na tople trenutke njenih posljednjih trijumfa na daskama. A tu, kraj nas, sjedi ona, sijeda teta Lepa, nekadašnja divna markiza Pompadour, miljenica kraljeva, nekadašnja nenadmašiva primadona i epizodistica sa stotinu dramskih lica, sa stotinu operetnih portreta. Osjećam da njenu glumačku dikciju i duševnu energiju još i sada nije narušio samački skroviti život, u kojem se tako rado blistaju sačuvane stranice uspomena po albumima.

„Leposava Jovanović (24.II.1875., Sremska Mitrovica – 8.VI.1968., Osijek). U ranoj mladosti otkrivala je smisao za glumu i lijep glas. Vrlo mlada, prvi put je proučavala glumu promatrajući kazališta u Beču, nekoliko godina. Po povratku, usprkos protivljenju roditelja stupila je 1897. godine prvi put na scenu u komadu ‘Rat u miru’ G. Mosera i F. Schönthana u Narodnom pozorištu u Beogradu i dobila trogodišnji angažman. Začudo, ona iz Beograda prelazi 1897. godine u niški ‘Sinđelić’. Ubrzo se opet vratila u Beč radi usavršavanja glasa i glume. Tada je čak i igrala na njemačkim pozornicama. Po povratku je opet ‘Sinđeliću’ do 1900., zatim od 1902. do 1906. u međuvremenu u putujućim družinama Petra Ćirića 1900.-2. i Đure Protića; 1907.-9. u osnivačkoj trupi HNK u Osijeku, 1909.-11. u SNP u Novom Sadu, 1912.-13. u obnovljenom ‘Sinđeliću’ i napokon u Osijeku gdje će se zadržati do kraja karijere“.

RAZGOVOR S TETOM LEPOM, 1966.

– Kada ste došli u Osijek, teta Lepa?
– Prvi put – 1907. Pjevala sam već tada prve partije, govorili su da sam prva primadona. Drugi put – 1919. vratila sam se u Osijek iz Zagreba. Tu sam od osnutka kazališta provodila svoje dane.
– Kakva je situacija tih godina bila u našem Kazalištu? Kakav je bio ansambl?
– Radilo se vrlo požrtvovno na svemu. Njegovale su se dobre drame, imali smo raskošan muzički ansambl. Kako je to bilo lijepo!
– Koje su Vam odigrane uloge ostale u najdražem sjećanju?
– Pa, ima ih mnogo. Sve su uloge na svoj način drage. Ipak bih mogla izdvojiti momente kada sam igrala uloge „salon-dama“ u operetama „San valcera“, „Lutka“, „Madame Pompadour“. Bila sam onda posebno uzbuđena, naručivala sam gotove kostime čak iz Beča.
– Što ste više voljeli u svom pozivu: dramu ili operetu?
– Jednako sam voljela oboje, isto kao što sam s jednakim oduševljenjem prihvaćala epizodne uloge kao i one glavne. Danas mladi ljudi u kazalištu griješe: misle da je ispod časti biti epizodist.
– Što je po Vašem mišljenju najvažnije u glumačkom pozivu?
– Igrati za publiku, za ljude, za njihova srca. Inače, zbog nekog interesa ne isplati se provlačiti kroz teatar.

Bio je to, siječnja 1966., moj prvi, nažalost i jedini susret s velikom scenskom umjetnicom Leposavom Jovanović. Umrla je godinu i pol kasnije, u lipnju 1968. Osječki kazališni povjesnik i teatrolog dr. Dragan Mucić (1932. – 1992.) zabilježio je u „Glasu Slavonije“ dirljiv oproštaj:

„U subotu, 8. lipnja ostavila nas je zauvijek Leposava Jovanović, najstarija glumica osječkog Hrvatskog narodnog kazališta, članica prvog ansambla dr. Nikole Andrića, do nedavno, dakle, najstariji živi čuvar sjećanja na rođenje, formiranje, prve predstave HNK u Osijeku te sav rodoljubni žar i polet osječkih kazališnih pionira 1907. godine. Time je zauvijek nestalo iz broja živih i posljednjeg učesnika osječke nacionalne kazališne epopeje iz vremena kad je započela nezadrživa borba starih Osječana za vlastito kazalište, nasuprot dotadašnjem njemačkom, te za materinsku riječ i na kazališnim daskama u našem gradu“.

Prema navodu dr. Mucića, „posljednja želja tete Lepe bila je da bude sahranjena u grobnici osječkog Kazališta kojem je poklonila sav svoj život“. Mucić dalje navodi, kako joj je „njeno Kazalište… tu želju ispunilo“. Provjeravajući taj podatak, svojevremeno kod gospođe Nade Murat (1927. – 2009.), još jedne kazališno dragocjene osobe u Osijeku (dugogodišnja redateljica i pom. intendanta HNK), saznao sam da – nažalost – taj podatak nije točan.

Danas se u Osijeku, za grob Leposave Jovanović – ne zna!

Potpis ispod fotografije:
Leposava Jovanović kao Madame Pompadour, u istoimenoj opereti Lea Falla.
Premijera: 3. prosinca 1923.
Foto: Varnai, Osijek (Arhiva HNK u Osijeku.)

Piše: Ljubomir Stanojević©

Svome dobromu kazališnom suradniku, arhivaru Anti Kolobariću, uređujući „dramatrugiju“ objavljivanja (niza) „Kazališnih prisjetâ“, uvijek pripomenem: „Redoslijed važi – ako netko ne umre…“. Jer, onda se sve mijenja: ne samo raspored pojavljivanja tekstova nego – često – i cijeli „kazališni svijet“ ovih sjećanja. Čak i ako zatomim(o) tugu.

U Zagrebu je u 78. godini, od posljedica COVID-a, umrla nadasve zaslužna osoba: knjižničarka Nacionalne i sveučilišne knjižnice, Meri Radinger. Značajna je po svojoj dobrohotnosti kojom je izlazila u susret brojnim teatrolozima i kazališnim povjesničarima, skraćujući im put počesto formalnih (dugotrajućih) prepreka, iznalazeći materijal – „taj tren“. Koliko je to značajno, znaju svi koji su ikad koristili gradivo NSK, u pravilu – kako to biva – u „posljednji tren“.

Bila je suradljiva, „razumijevajuća“, draga osoba.

Nije to nimalo čudno: odrasla je u (osječkom) Kazalištu, kao kći dirigenta Karla Radingera, upijajući sve one zvukove i „ozračja“ očevih predstava – opera, opereta, baleta… Pripadala je onoj brojnoj skupini kazališne djece „zaražene“ teatrom od malena: od glumice-lutkarice, kasnije inspicijentice HNK Brane Stanković – Stanišić, do današnjega opernog solista Roberta Adamčeka; lȗk je to kojemu bi se moglo doda(va)ti doista bezbroj istaknutih imena.

Merika je i kasnije obožavala teatar. I ljude koji su ga činili: od prisne prijateljice, danas pokojne glumice Vere Zime, do tenora Miljenka Đurana, „Merikinoga“ Era. Drugovala je s mnogima, a osobito s prijateljicom (još iz osječkih dana) Đurđicom Šosberger-Šiljak (i njezinim suprugom Vojom) te drugim Osječaninom (sada Karlovčanom ) Žarkom Plevnikom, istaknutim novinarom i reporterom, kasnijim uglednim hrvatskim diplomatom.

Završivši osječku („mušku“) Gimnaziju, Meri Radinger studirala je Pravo u Zagrebu; udala se za svoju gimnazijsku ljubav, poznatoga TV novinara i urednika Silvija Huma (i kasnije – kako to s „prvim ljubavima“ biva – rastala od njega!). Rodila je dvojicu sinova, postala baka te našla smiraj s drugim suprugom Davorom. Bila je posvećena svome poslu, obitelji i prijateljima. Jedan „posve“ običan život, rekli bismo. Ali, Meri mu je da(va)la posebni smisao svojim entuzijazmom i ogromnom optimizmom. Životnim i radnim. Knjižnica, kazalište, koncerti, izložbe… i knjige naravno. To je bio njezin duhovni svijet.

Voljela je Osijek. I zbog „davnih dana“ djetinstva, stana u Krežminoj ulici nadohvat parku, u kojem ju je uvijek rado primala voljena sestra Jasenka Jurašek Denin; i zbog nećakinje Danijele i njezine djece, prijatelja Vesne, Gordane, Ljube… I osječkoga HNK, njezina prvoga „kazališnog igrališta“.

Draga Meri!

Moj posljednji susret s prijateljicom, prosinca prošle godine u osječkom „Magisu“, protekao je u ugodnu razgovoru o mnogim kulturnim i kazališnim temama, pa tako i o Merikinoj opsesiji „Hamletom“. „Kako krasno završava“, kazala mi je. „Tužno, a uznosito!“.

Za ovaj rastanak, citirat ću Shakespearea:

„Laku noć, moj kraljeviću. Jata anđela uspavala te svojom pjesmom“ („Hamlet“, V/2).

Zbogom, draga Meri!

Potpis ispod fotografije:
Knjižničarka Meri Radinger (Zagreb, 1945. – 2023.). Privatni album Jasenke Jurašek Denin.