Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku

Autor: Vlatka Tikas

  • PREMIJERA

    PREMIJERA

    Piše: Drago Hedl*

     

    Još mi se na Bulevaru činilo da sva ta nabujala rijeka ljudi teče baš kamo i ja – na premijeru, u Kazalište u Cesarčevu! Uvijek sam išao s nekim strahom, bojao sam se da će već na ulici netko primijetiti da sam slijepi putnik i glasno to reći ostalima. Zapravo sam se bojao bez razloga. Na brodu koji se zove galerija, uvijek se našlo jedno mjesto samo za mene.

     

    S besplatnog mjesta na galeriji gledam i osjećam se savršeno ravan ostalima, uvjeren da sam među odabranima koji saznaju strogo skrivene tajne, koje će oni što danas nisu tu, saznati tek mnogo, mnogo kasnije. Na četvrtoj ili petoj reprizi.

     

    Na premijeri je sve tako drugačije, sve se razlikuje od reprize i ja sam o tome svjestan tek kada završi predstava, kada zamre dugi pljesak i glumci odu mahajući, noseći svoje premijerno cvijeće. U početku mi je smetala ta napetost, napetost što se osjećala čak i u pauzi, u bifeu dok sam se motao među glumcima u kostimima i pomalo stidljivo zatražio kavu, koja mi se, ustvari, uopće nije pila. Napetost sam osjećao i u hodu glumaca, u načinu na koji su pili kavu, koja im se, vjerujem nije pila baš kao ni meni. I kao da je bilo manje žamora i u gledalištu; nitko nije čekao znak zvonca da se vrati i sjedne na svoje mjesto.

     

    Svi kao da smo čekali onaj posljednji naklon, onaj trenutak kada svi glumci dolaze pred nas i kada im plješćemo dugo i od srca, sretni što smo zajedno proživjeli nešto lijepo i teško. Na reprizi nikada nisam osjećao tako nešto i zato sam sve više vjerovao da sam saznao drugima nedostupnu tajnu.

     

    O predstavi sam razmišljao tek mnogo kasnije.

     

    „Kazalište“, god. XI, br. 77; Osijek, 16.-28. veljače 1975.

     

    Odabrao: Ljubomir Stanojević

     

     

    *Istraživački novinar i književnik opsežnog i priznatog opusa, Drago Hedl (Osijek 1950.) suradnik je „Kazališta“ i HNK u Osijeku od najranije mladosti. U „Kazalištu ’69’“ (br. 1-2, siječanj – travanj) objavio je kraću prozu „Vasilisa“ i otad, u raznim vidovima surađuje s osječkom kazališnom kućom.

     

    Lirski zapis „Premijera“ jedan je od objavljivanog kolumnističkog niza „Kazalište, ogledalo vremena“, tada mladoga, 25-godišnjeg autora.

     

    Foto: Vjekoslav Skledar

  • “Fedra” je prilagođena slijepim i slabovidnim osobama

    “Fedra” je prilagođena slijepim i slabovidnim osobama

    Nakon predstave Dječak koji je govorio Bogu, a zahvaljujući projektu s udrugom Zamisli iz Zagreba, HNK u Osijeku nudi slijepim i slabovidnim osobama još jednu predstavu prilagođenu njihovim potrebama. Slijepe i slabovidne osobe ovim projektom postaju publika koja nije zakinuta u praćenju radnje i provodi ih se kroz priču i radnju na najadekvatniji mogući način jer je prilagodba rađena uz suradnju dramaturga i slijepe osobe koja je dugogodišnjim radom na ovakvom projektu uistinu uspjela istančano selektirati trenutke u kojima je intervencija potrebna. Narator je glumac koji je prošao edukaciju kako bi njegov doprinos bio nenametljiv ali precizno dragocjen, a ovoga puta to je Petra Blašković.

    Na prilagodbi ove predstave radila je dramaturginja Ivana Klaić i instruktorica iz udruge Zamisli.
    Slijepe i slabovidne osobe na ulazu u kazalište dobivaju link, a potrebne su im njihove slušalice i pametni uređaj povezan na internet mrežu.

     

  • ISIDOR MUNJIN

    ISIDOR MUNJIN

    ISIDOR MUNJIN

     

    Piše: Ljubomir Stanojević©

     

    Prije dvanaest godina u Zagrebu je (19. travnja 2010.) umro jedan od najznačajnijih osječkih dramskih umjetnika druge polovice 20. stoljeća, glumac Isidor Munjin.

     

    Glumac savršene dikcije, najbolji recitator kojeg je Osijek imao u posljednjih pola stoljeća, surađivao je pri utemeljenju osječkog studija Glume (Područno odjeljenje zagrebačke ADU) kao nastavnik Scenskog govora. Dobitnik je Nagrade grada Osijeka, Sedmoprosinačke nagrade HNK te više Prvomajskih nagrada (tadašnjeg) Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske.

     

    Iako je posljednjih dvadesetak godina svoga života proveo u Zagrebu, Osijek je trajno nosio u srcu kao dragocjeni podsjetnik svoga sadržajnog glumačkog života.

     

    ***

     

    Povod ovim redcima jedan je davni razgovor s Isidorom Munjinom, prvakom Drame osječkog Narodnog kazališta – o „Agoniji“, njegovu tumačenju lika Baruna Lenbacha, poimanju teatra uopće… Glumac, kojemu je ovaj poziv ne samo profesionalno opredjeljenje već i emocionalni i intelektualni stav, rekao je tada, između ostalog, i jednu misao koja je čvrstinom iskazanog u potpunosti zaokupila moju pažnju, a koja je otprilike glasila: „…kada na osječkoj sceni više ne bi bilo Lenbacha da ga tumačim, otišao bih ‘za njim’ u neki drugi teatar, svejedno gdje…“.

     

    Da to nije bila samo prazna, s nešto jačom patetičnom intonacijom izgovorena konvencionalnost, uvjerili su se mnogi i mnogi kazališni gledaoci dosad, koji su razložnost Munjinove izjave otkrivali u onom čvrstom spoju Munjina-glumca i Lenbacha-lika, u čijem se jedinstvu kristaliziraju svi tamni valeri nesretnog Baruna koji otaljava svoje posljednje dane tragičnoga (i po njega i po druge) života, a koji Munjin uzvisuje do one točke klimaksa poslije kojeg će hitac revolvera biti jedino konačno rješenje – i prva prava tišina.

     

    Razgovora s umjetnikom Isidorom Munjinom sjetio sam se prigodom nedavne predstave Krležine drame „U agoniji“, kada mi se stara misao – o Munjinu-glumcu, čiji je svaki nastup pun „premijernoga“ žara i želje, muke i otkrivalačkih težnji za novim – potvrdila i ponovo ponudila radost istinskog vjerovanja u teatar, misli koje nam mnogi isuviše često, a da to možda i sami ne znaju – oduzimaju.

     

    Detalj kazališne umjetnosti, jedna ličnost s nesumnjivim teatarskim „veltanšaungom“, vraća malo tog vjerovanja u teatar, pomaže nadrastanje Scilâ i Haribdi sumnje.

     

    Gledajte Munjina kao Lenbacha!

     

    • (Revija „Kazalište’70“, br. 5)
  • Premijera opernog diptiha Arlecchino i Gianni Schicchi u Osijeku

    Premijera opernog diptiha Arlecchino i Gianni Schicchi u Osijeku

    U četvrtak, 28. travnja 2022. u koprodukciji HNK-a u Osijeku i HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke premijerno su izvedene dvije jednočinke, komične opere Arlecchino F. Busonija te Gianni Schicchi G. Puccinija. U izvedbi dviju opera sudjelovali su solisti i orkestar HNK-a u Osijeku i HNK Ivana pl. Zajca Rijeka. Orkestrom je ravnao dirigent maestro Stjepan Vuger. Maestro Vuger godine 2012. završava diplomski studij Klasične harmonike u klasi doc. Boruta Zagoranskog i preddiplomski studij Glazbene pedagogije na Odjelu za glazbu Sveučilišta u Puli. Kao stipendist programa Erasmus akademsku godinu 2011./2012. odslušao je na Muzičkoj akademiji u Gdanjsku, u klasi red. prof. Krzysztofa Olczaka i asis. Pawela Zaganczyka. 2020. godine završava studij dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi red. prof. Mladena Tarbuka. Dirigentski debi ostvario je sa Zagrebačkom filharmonijom u siječnju 2017. godine.

    Operu Arlecchino režirao je dramaturg i operni redatelj dr. sc. Marin Blažević, koji je na kreativan način dočarao bit ove opere, a to je ismijavanje opernog koncepta. Sam Busoni, koji je i libretist ove opere, parodirao je talijanske „osvetničke“ arije kada Leandro (Jorge Puerta) izražava želju za osvetom prema Arlecchinu, dok mu u isto vrijeme Colombina (Kristina Owais) govori da mu Leandro ne naudi jer ona još uvijek volio svog supruga Arlecchina. Skladatelj Busoni je glazbeno citirao druge skladatelje, kao npr. u prvom dijelu opere gdje je citiran Mozartov Don Giovanni, kada Ser Mateo del Sarto (Leon Košavić) razmišljajući o djelu Don Juan zamišlja dvoje zaljubljenih koji su osuđeni na pakao.  Redatelj Marin Blažević nije propustio u žaru ove opere, koja već ismijava operni koncept, da i on sam ne realizira takvu režiju prema talijanskoj operi, pogotovo što je solist Jorgea Puerta, koji je glumio Leandra, postavio tako da bude utjelovljenje pokojnog opernog pjevača Luciana Pavarottija koji je bio usko vezan za talijansku operu, a u kontekstu ove opere Pavarottijev lik i djelo također bivaju malko neozbiljno shvaćeni. Fascinantan je bio i kroj kostima koje su izvođači nosili na pozornici. Kostimi su bili takvi da pola čovjeka izgleda suvremeno obučeno, a pola kao u doba srednjeg vijeka, čime se pokazalo da, iako je srednji vijek daleko iza nas, su se ljudi većinom prepuštali strastima i požudama.

    Nakon pauze od dvadesetak minuta počela je i izvedba druge opere – Gianni Schicchi  G. Puccinija u režiji Fabrizia Melana, renomirane figure na međunarodnoj opernoj sceni. Libreto je napisao Giovacchino Forzano prema Božanstvenoj komediji Dantea Alighierija. Za ovu komičnu operu da se zaključiti da je puno ozbiljnija nego što bi gledatelj očekivao jer se bavi o bitnim stvarima, a koje su zasigurno aktualne i danas. Poveznica s Božanstvenom komedijom je lik Gianni Schicchi (Dalibor Hanzalek) koji je po Danteovom djelu završio u paklu jer je krivotvorio oporuku. A u operi se čin krivotvorenja oporuke opravdava tako što je kuću, koju si je Schicchi prisvojio prijevarom od preminulog bogataša Buosa Donatija, ostavio svojoj kćeri Lauretti (Ivana Medić) i njenom zaručniku Rinucciu (Matej Predojević Petrić). Solistica Ivana Medić izuzetno je oduševila publiku izvedbom arije “O mio babbino caro“ u kojoj Lauretta nagovara svog oca Schicchija da pomogne Rinuccijevoj obitelji da krivotvore oporuku, kojom je pokojni bogataš Donati sve svoje imanje ostavio Crkvi, a isto tako bi i prisvajanje kuće i bogatstva omogućilo ženidbu Laurette i Rinuccia. Reprizne izvedbe ovog zanimljivog opernog diptiha su u petak, 29. travnja 2022. u 20 sati, te u subotu, 30. travnja 2022. u 19 sati u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku.

    Martin Raguž, 1. godina diplomskog sveučilišnog studija Teorija muzike

     

    Izvor: uaos.unios.hr, 28.4.2022.

  • Predstavljanja konzorcija hrvatskih nacionalnih kazališta

    Predstavljanja konzorcija hrvatskih nacionalnih kazališta

    Jučer 28. travnja u 19 sati održana je konferencija za novinare povodom predstavljanja konzorcija hrvatskih nacionalnih kazališta, pod nazivom K – HNK. Na konferenciji su sudjelovali Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture i medija RH, Dražena Vrselja, intendantica HNK u Osijeku, Iva Hraste Sočo, imenovana intendantica HNK Zagreb, Senka Bulić, intendantica HNK Varaždin i Marin Blažević, intendant HNK Ivana pl. Zajc Rijeka.

     

    K-HNK zamišljen je kao jedan od najobuhvatnijih, najkompleksnijih i najučinkovitijih projekata u sklopu promišljanja i provedbe strategija razvoja ne samo kazališne, nego i uopće kulturne publike u Hrvatskoj. Rečeno je kako su se intendanti svih nacionalnih kazališnih kuća već usuglasili naslove gostujućih predstava međusobno te je primjerice intendantica Vrselja najavila da će HNK u Osijeku do kraja prvog mjeseca 2023. s predstavom San ljetne noći gostovati u Splitu i Rijeci, a s predstavom Guslač od Marcipana u Zagrebu i Varaždinu.

     

    S obzirom da je konferencija za novinare održana neposredno prije premijere „Arlecchina & Giannija Schicchija“, koprodukcije HNK u Osijeku i HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, napomenuto je kako su  te dvije nacionalne kuće kroz ovaj PILOT PROJEKT konzorcija napravili prve konkretne korake. Rad na spomenutom projektu bio je iznimno zahtjevan jer se radilo o velikom broju solista koji sudjeluju i surađuju na probama i izvedbama u Rijeci i Osijeku.

     

    Rečeno je kako će K-HNK voditi intendantski odbor, kojemu će se na čelu, u svojstvu koordinatorice ili koordinatora, svake godine izmjenjivati jedan od aktualnih intendanata ili intendantica. Za iduću kazališnu sezonu, jednoglasnom odlukom intendanata, kao koordinator Konzorcija imenovan je Marin Blažević, intendant riječkog HNK.

     

    U sklopu K – HNK će od iduće kazališne sezone, u svakom od pet nacionalnih kazališta, biti pokrenuta istoimena pretplata (K-HNK) u sklopu koje će u svakom od kazališta bidi izvedeno od pet do sedam predstava po sezoni, ukupno dakle 25-35 gostovanja na relacijama Zagreb-Split-Osijek-Rijeka-Varaždin. Također, u tijeku su pregovori, a neki već i dovršeni, o čak četiri koprodukcije putem kojih će pet nacionalnih kazališta zajednički realizirati operne, baletne odnosno plesne i dramske predstave.

     

    Osnovni strateški ciljevi suradnje u sklopu K-HNK su decentralizacija (nacionalne) kazališne „mape“, diversifikacija i široka distribuciju programa, razvoj publike, povećavanje produkcijskih kapaciteta i kvalitete programa svakog pojedinačnog HNK. U sklopu K – HNK planira se i povezivanje s programima festivala: Splitsko ljeto, Dubrovačke ljetne igre; Varaždinske barokne večeri, Muzički biennale Zagreb, Osječko ljeto kulture, Riječke ljetne noći.

     

    Iskazano je duboko uvjerenje svih intendanata nacionalnih kuća da je bliska programska povezanost  nužna te dugoročno i egzistencijalno bitna i u pogledu financijskog poslovanja svih HNKova.