Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku

Autor: Vlatka Tikas

  • ZAPIS JEDNOG TRENUTKA

    ZAPIS JEDNOG TRENUTKA

    Piše: Pavle Blažek*

     

    U staroj zgradi Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku koncem siječnja (23.1.1975.) odigrana je posljednja predstava. Bila je to premijera Budakova „Klupka“. Sjedio sam na svojem uobičajenom mjestu okružen stotinama ljubitelja kazališne umjetnosti.

     

    Publika je izvanredno reagirala, smijeh pomiješan pljeskom ispunio je nakon premijere cijelo gledalište. Moje su ruke bile nepomične, a sada mi je žao. Teško mi je što se te ruke nisu pokrenule; no dok je gledalištem odjekivao pljesak, osjetio sam, tako mi se tada činilo, da je to posljednji pljesak Kazalištu koje je punih 108 godina bilo sastajalište ljubitelja ove umjetnosti.

     

    Sada je sve poznato. Kazalište je zatvorilo svoja stara vrata. Odluku o tom činu donijeli su najodgovorniji stručnjaci i organi upravljanja HNK. Učinili su to zbog sigurnosti gledalaca i glumaca. Učinili su ovaj povijesni čin zbog života svih nas. To je istina.

     

    Istina je, također, da je pod ovim starim kazališnim krovovima trajao i razvoj HNK, sve tamo od one legendarne predstave 7. prosinca 1907., pa do te prohladne siječanjske večeri.

     

    I kako u ovom trenutku zaboraviti taj dugočasni i teški proces, sve one velike igre, pisce, njihove ideje, onu čudesnu kazališnu svečanost, onaj sjaj partiture. Kako zaboraviti sve one ruke gledalaca, lica umjetnika, ruke dirigenta nad orkestrom…

     

    I danas slutim, osjećam, nadam se…

     

    Slutim velike predstave i dane što minuše u nepovrat. Doživljavam umjetničku istinu kazališnog čina.

     

    Osjećam da kazališni čin neće prestati, jer svi smo tu da pomognemo. O tome svjedoče elaborati o rekonstrukciji…

     

    Nadam se da će ti elaborati postati realnost. Nadam se, dragi posjetioče kazališta i poštovani umjetniče, da ćemo produžiti naše zajedništvo i sada i da ćemo u obnavljanju Kazališta pronaći i svoje mjesto. Svi na svoj način, u okviru svojih mogućnosti.

     

    Činjenica je da Osijek ne ostaje bez kazališne umjetnosti, da svi umjetnici ostaju na svojim radnim mjestima i da ćemo zajedno stvoriti i pronaći uvjete za igru.

     

    U tom trajanju igre prolazit će dani Obnove i mi ćemo se opet naći pod obnovljenim starim krovovima Ulice Augusta Cesarca 9.

     

    Možda će tada moje ruke opet biti mirne, možda neću moći učiniti pokret za pozdrav, priznanje novom prostoru igre. Vjerojatno neću moći. Uvijek je tako kada se nešto veliko događa. Kazalište sam uvijek pozdravljao srcem.

     

    „Kazalište“ br. 79., Osijek, 16. – 31. ožujka 1975.

     

    *Pjesnik, kazališni kritičar i teatrolog (1930. – 1988.). Jedan od najvećih osječkih kazališnih entuzijasta.

     

    Odabrao: Ljubomir Stanojević

     

    uz najavu potrebite – treće (u nedavnoj povijesti) obnove kazališne zgrade HNK.

     

    Potpis ispod fotografije: Prizor iz „Klupka“ Pere Budaka (premijera: 23. siječnja 1975.).

     

    Na slici: Mira Brlek-Kurić, Ana Kramarić, Ico Tomljenović i Rade Špicmiler.

  • Redatelj svjetskog ugleda

    Redatelj svjetskog ugleda

    Fabrizio Melano, redatelj jednočinke “Gianni Schicchi” koja će uz “Arlecchina” premjerno biti izvedena u četvrtak, 28. travnja u HNK u Osijeku, renomirana je figura na međunarodnoj opernoj sceni. Više od četrdeset godina surađivao je s vodećim svjetskim opernim kućama. Svoju dugu vezu s Metropolitan Operom započeo je 1969. godine gdje je režirao dvadesetijednu operu, između kojih je bilo sedam novih i niz obnovljenih produkcija. Surađivao je sa svjetskim opernim umjetnicima kao što su Maria Callas, Renata Tebaldi, Birgit Nilsson i naša Zinka Kunc Milanov. Većina njegovih radova mogla se vidjeti PBS Live iz Met seriji uključujući La Bohème (s kojom je i započeto prikazivanje 1977), Il Trittico, Les Troyens (s kojim je i otvorena stota sezona Meta 1983), i Il Trovatore. Melano je radio s vodećim američkim i kanadskim opernim kompanijama, uključujući produkcije u Lyric Opera u Chicagu i New York City Operi. Asistirao je Mariji Callas u režiranju I Vespri Siciliani u Teatru Regio u Torinu. Bio je redatelj u kompanijama kao što su Teatro Colón- Buenos Aires, Opéra de Monte-Carlo i English National Opera. Na Juilliardu je 2010. godine režirao Dialogues des Carmélites, a 2012. Armide nastalu u koprodukciji Meta+Juilliarda. Bio je član žirija prvog Međunarodnog natjecanja mladih opernih pjevača „Zinka Milanov‟.

  • Uskršnja čestitka

    Uskršnja čestitka

    Daleko smo od spokoja u ova događanjima bremenita vremena, daleko od radosti svagdašnje kojom rađa mir okruženja u kojem živimo, jer mnoge smo smrti prošli u ova pandemijska vremena, mnoge boli, rastanke s bližnjima i bliskima. Toj tuzi i strepnji razvučenoj u konstantu nedavno se pridodao krvavi rat u Ukrajini s kojom suosjećamo, čije rane prepoznajemo iz sjećanja na Domovinski rat. I velika je ta bol s kojom se hrvamo.

    Svjetlost i radost Uskrsa potrebniji su nam no ikada. Ne samo zbog nade u pobjedu svjetla nad mrakom, života nad smrću, nego i zbog uvjerenja da Spasenje postoji i opstaje unatoč svemu.

    Vaš HNK u Osijeku vam zato od srca želi sretan i blagoslovljen Uskrs…

  • ANTUN MARINIĆ (uz 10. obljetnicu smrti)

    ANTUN MARINIĆ (uz 10. obljetnicu smrti)

     

    Piše: Ljubomir Stanojević©

     

    Tužna vijest stigla je iz Sarajeva: od posljedica moždanog udara, u 77. godini 9. travnja 2012. umro je istaknuti baletni umjetnik Antun Tonči Marinić, baletni plesač i prvak Baleta, voditelj baletnih ansambla u Sarajevu (1972. – 1975.) i Splitu (1992. – 1996.), baletni pedagog, koreograf i redatelj. Posljednji je iz naraštaja istaknutih baletnih plesača (Boris Tonin, Slavko Pervan, Antonije Maksimović, Joža Komljenović) koji su završili osječku Baletnu školu pod vodstvom Slovenca Štefana Suhya, i kasnije promicali vrhunsku baletnu umjetnost na prostorima bivše države, ali i u inozemstvu.

     

    Marinić je rođen u Loparu na Rabu, 2. siječnja 1936. Dugogodišnju plesačku karijeru započeo je u osječkom HNK (1951. – 1956.) i potom prešao u sarajevsko Narodno pozorište gdje se u paru s profesionalnom, ali i bračnom partnericom, balerinom Katarinom Kotzkom afirmirao kao „plesač izuzetnog talenta i scenske atraktivnosti“ (Enciklopedija sarajevskog Pozorišta). Bio je prvak Baleta i nositelj gotovo svih solističkih uloga baletnog repertoara, svoje role ostvarivao je „vrlo muzikalno i poetski.“ Iako je s uspjehom tumačio niz uloga modernog baletnog repertoara, Marinić je pokazivao osobit afinitet za klasično – romantične kreacije. Osobito se isticao kao Romeo („Romeo i Julija“), Princ Siegfried („Labuđe jezero“), Grof Albert („Giselle“), Princ („Pepeljuga“), Quasimodo („Esmeralda“) i Mandarin („Čudesni Mandarin“). Šezdesetih godina prošlog stoljeća tim je svojim kreacijama bio i redoviti gost kazalištâ u Zagrebu (1959. – 1962.), Novom Sadu i Beogradu, a zabilježio je i veći broj inozemnih gostovanja bilo s ansamblom Sarajevskog baleta, bilo samostalno (Atena, 1962. – Kralj u „Bakhanticama“).

     

    Kao koreograf i suradnik za scenski pokret Marinić je surađivao u nizu dramskih, opernih i operetnih predstava u kazalištima u Sarajevu, Zagrebu, Osijeku, Splitu, Rijeci, Zadru, Tuzli, Zenici… Potpisivao je autorske projekte „Ljubav na krovovima“ i „Zaplešimo kroz povijest“ i samostalne režije „Seviljski brijač“ i „Mračna komedija“, uprizorujući i brojne mjuzikle i predstave za djecu („Snjeguljica i sedam patuljaka“, Rijeka i Tokio; „Riječ je o cirkusu“ osječko Dječje kazalište). Djelovao je i kao pedagog i predavač scenskog pokreta, plesova i mačevanja na kazališnim akademijama u Sarajevu, Tuzli, Zagrebu i Osijeku.

     

    Posljednje desetljeće i pol profesionalnog života Antun Marinić s ljubavlju je posvetio voljenom Osijeku. Njegov angažman (u početku zajedno s primabalerinom, koreografkinjom i pedagoginjom Sonjom Kastl) na osmišljavanju i pokušaju stvaranja profila Plesne skupine HNK, i neprestana borba za ponovo konstituiranje profesionalnog baletnog ansambla u Osijeku – u turbulentnim situacijama neimaštine i slabog zanimanja „političkih struktura“ izvan teatra, koje se brzo izmjenjuju – doduše nije urodio plodom. Ali je zato ostao pojedinačni rezultat brojnih predstava, među kojima valja izdvojiti „Rigoletta“ (u kojem je Marinić, zajedno s koredateljem Zlatkom Kauzlarićem Atačem uznastojao ustrajati na dramaturško-dramskim silnicama) te osobito „Carmen“ redatelja Petra Selema, s Marinićevim snažnim, kvalitetnim koreografskim prinosom.

     

    Antun Marinić bio je tih, uljudan i drag čovjek. Ozračje koje je stvarao oko sebe bilo je poticajno, i puno neke – danas već pomalo zaboravljene – kazališne i ljudske ljepote. Takav će trajno ostati u našem upamćenju.

    Hrvatsko Slovo, Zagreb, 20. travnja 2012.

  • Guslač od marcipana: U Krežminu odrastanju nema prve ljubavi ili srama, samo perfekcionizam

    Guslač od marcipana: U Krežminu odrastanju nema prve ljubavi ili srama, samo perfekcionizam

    Osijek voli svoju mitologiju. Ambicioznu obiteljsku kronika Ivane Šojat, ”Unterstadt” (2012.) Zlatko Sviben isprepleo je s Krležom i Euripidom, ”Osječki long, long play” (2018.) Branka Kostelnika i Davora Špišića poslužio je Saši Anočiću da preko rock-melodrame hvata nostalgiju glazbeno živih osamdesetih, a s tehnički i organizacijski zahtjevnom “Doljnjodravskom 11″ (2019.) ponovno je Sviben evocirao uspomene na djetinjstvo istraživačkog novinara i književnika Drage Hedla. Svaka od tih predstava gledatelja suočava sa sličnom dvojbom – u kojem pogledu i kako zapravo možemo učiti iz prošlosti, a da ne završimo u živom pijesku nostalgije? Pitanje je to konteksta, umjetničke revalorizacije i ulaska u trajniji dijalog sa sadašnjosti.

    Jedna od poetski bliskih, no ipak ponešto tematski atipičnih predstava, jest i ”Guslač od marcipana” Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku. Labavo naslonjen na istoimeni roman Stjepana Tomaša u režiji Dore Ruždjak Podolski i preradbi Marijane Fumić, pokušava scenski dohvatiti brz i tragičan život osječkoga violinskog virtuoza Franje Krežme (1862. – 1881.), iz čije glazbene kutije u centru rodnog grada simptomatično odavno ne odjekuje glazba. Biografsku preciznost u građenju predstave izvan dijaloga i odnosa, inspiriranu glasovima iz arhiva, pratit će iz rupe orkestar (Bella Nagy, Damir Šenk, Maja Iljovski, Kristina Tomljanović Sasz, Žana Radonić) i mezzosopranistica Stefany Findrik, u koji će pogođeno, svaki u svoje vrijeme, upasti Franjin otac (Matija Kačan) i baka (Anita Schmidt).

    Sve počinje u tišini, na dugački stol uz bijelo pozadinsko platno (minimalistička i ogoljena scenografija Stefana Katunara) polagano se penju glumci u bijelim, bež i tamnim tonovima (odjeci prošlosti, ali i slojevitost vidljivi su u kostimima Barbare Bourek) s naglašenim trzajima i izmicanjima (Dora Ruždjak Podolski, Selma Mehić). Pomaknutost, humor i živost pokretu daje Miroslav Čabraja. Tijekom iduća dva sata rijetko će nastupiti odmicanje od stola, koje će ujedno biti i odar, stalno usporavajući ritam izvedbe. Iako će Oliver Frljić i Sebastijan Horvat Shakespearea, Krležu i obiteljska grickanja čvrsto držati za stolom, dinamika i redateljske odluke kompenzirat će tu statičnost, dok se u ovom slučaju ipak, zbog predvidljive izmjene scena svjetlom (Tomislav Kobia), ali i inzistiranja na stalnoj prisutnosti unutar pripovjednog kazališta, gubi dramska napetost.

    Zanimljivo, najmanje prava na riječ ima protagonist Franjo (Antonio Jakupčević). O njemu saznajemo uvijek od drugih – roditelja, sestre, učitelja, glazbenika, čime se sugerira da u odrastanju kakvo je imao zapravo nema prostora za igru, prve ljubavi ili sram. Sa sestrom Ankom (Antonia Mrkonjić) rastvara se punokrvnije dramsko tkivo jer u ogledalu vidimo dječaka kojeg najavljuju kao novog Paganinija, onoga koji je nalik Mozartu, a nju za klavirom tek kao vilu, krasoticu, djevojku, koja treba naučiti premetati rupčić za dobru udaju. Oboje glumaca traže i dobivaju svoj prostor. Dok je Jakupčević u oblikovanju lica impulzivan, zaigran, perfekcionist, Mrkonjić, iako u djetinjstvu nestašna, odrastanjem postaje ranjiva, krhka, posebno kad izgovara: ”Što će biti sa mnom? Čini mi se kao da je iza mene sve, a ispred mene ništa.” Tada ima svega dvadeset godina. Obilježeni roditeljskim odlukama završavaju svaki u svojem malom grobu.

    Lica i naličja suprotnosti su i njihovi roditelji. Neostvareni glazbenik, otac slastičar (Matija Kačan) koji će sve podrediti školovanju djece portretiran je kao autoritarni tiranin, pokorna i utišana majka (Selma Mehić) tješit će zagrljajima, pravovjerna baka (Anita Schmidt) sugestivno će utjeloviti staloženost i devetnaestostoljetno nepovjerenje u žensku slogu. S druge strane povijesne ličnosti završavat će u karikaturama od Milana Šenoe (Aljoša Čepl), biskupa Strossmayera (Mario Rade), Franza Liszta (Armin Ćatić) do Izidora Kršnjavog (Duško Modrinić). Petra Blašković kao prva profesionalna violinistica, Ljudmila Weiser, zaokružit će priču o teškom proboju umjetnica kad izgovara da i lažne pohvale bole.

    ”Guslač od marcipana” funkcionira poput mnoštva kratkih rezova koji rekonstruiraju umjetnikov susret s glazbom, prvi javni nastup u Sisku, uglednike, kozerije, putovanja od Osijeka, Zagreba, Bologne, Rima, Berlina i konačno do Frankfurta (tri godine nakon smrti pokopat će ga na Mirogoju). Rezovi ostavljaju malo prostora mnogoznačnosti. Glumci su ti koji su pokušali udahnuti život faktografiji i varljivim uspomenama. No za istinski obrat potrebna je i solidna drama. Ona koja bi do kraja otvorila ne samo pitanje o našem odnosu prema rijetkom glazbenom geniju poput Krežme, nego i prema izgubljenim, ali jednako intrigantnim ličnostima u istoj županiji poput, primjerice kolekcionara Eriha Šlomovića. O njihovim odisejama ne smiju svjedočiti isključivo prašnjave spomen-ploče.

    Anđela Vidović