Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku

Autor: Vlatka Tikas

  • Svjetski dan kazališta

    Svjetski dan kazališta

    Nietzsche veli kako se tragedija rodila iz duha glazbe. Grčkoj tragediji kao temeljnoj postavci nama danas poznatog teatra inicijalno se pristupalo kao daru bogova, načinu izražavanja Dionizijeva kulta kroz postizanje masovne ekstaze. Aristotel zato veli kako je tragedija isprva bila nećudoredna, a tek je nakon dugog vremena sazrijevanja postala respektabilna, odnosno respektabilan dionik književnog umijeća.

    Izlišno je, međutim, razglabati o počelima kazališta bez jasne spoznaje kako je ono ne samo civilizacijska stečevina, nego i aktivni sudionik društvenih zbivanja…

    Kazalište nije fakultativan dodatak zbilji. Ono oduvijek aktivno sudjeluje u svim društvenim mijenama, ono nije samo mjesto zabave, razbibrige ili razonode, nego baš suprotno: ono upire prstom u nerijetko nepravednu zbilju, psihološki secira karaktere, rezimira, dijagnosticira, puca na razum i osjećaje, angažira, potiče, proizvodi esenciju koja, gotovo paradoksalno, tijelo pronalazi u ljepoti i(li) karikaturi, strašnom i(li) smiješnom, pitkom i(li) trpkom, gotovo neprobavljivom.

    Grad bez kazališta bio bi spavaonica ljudima kojima ne preostaje ništa osim spavanja i rada. Kazalište bez gledatelja bi izgubilo svaku svrhu, ne bi koraknulo dalje od pjevanja u kupaonici ili rogoborenja televizoru koji ne može slušati. Zato je na današnji, Svjetski dan kazališta HNK u Osijeku beskrajno zahvalno svojoj publici koja je i u ovim pandemijskim, teškim i mučnim vremenima ostala uz nas. Uz nas koji smo se trudili i doista davali sve od sebe kako ničemu ne bismo dopustili da nas ušutka. Naši glumci su u sklopu projekta „HNK za maturante“ predstavljali lektirne naslove, „Pozornicom u dvorištu“ smo izašli ususret publici, pjevali smo po osječkim kvartovima („Kultura na kotačima“) i naše su se predstave vrtjele na portalima medija i internetskim kanalima.

    Bili smo jedni uz druge.

    Baš to i jest čarolija kojom život uvijek pobjeđuje, a ljepota uvijek svijetli jarko poput zvijezde vodilje.

    Ivana Šojat

  • VELJAČA S ODLASCIMA

    VELJAČA S ODLASCIMA

    Piše: Ljubomir Stanojević©

     

    Veljača 2022. bila je tužna. Ostavile su nas četiri iznimne osobe: dugogodišnja voditeljica krojačnice HNK Mandica Lerinc (76), koja je cijeli život provela u Kazalištu; potom prevoditelj i kazališni zaljubljenik Slobodan Bartulović (78) i dragocjeni dramski inspicijent HNK Filip Svetina (66) te fotoreporter Željko Šepić (68).

     

    Mandica Lerinc bila je „dobri duh“ Kazališta i najdugovječnija „šefica krojačnice“. Ispratio ju je (na groblju u Harkanovcima) manji broj njezinih osječkih kolega. Za pokojnog Bartulovića (rođenjem Splićanina, koji je cijeli radni vijek proveo u Osijeku), frankofona i frankofila koji je bio stalna i više nego vjerna osječka kazališna publika, dirigentica Ljubica Vuletić u svojoj FB sućuti napisat će: „Kakav je to gospodin bio… izuzetan poznavatelj kazališne umjetnosti…“.

     

    Majstor fotografije Željko Šepić s HNK-om surađivao je od 70-ih godina i Annala komorne opere i baleta, nasljeđujući sjajnog fotografa Rudolfa Bartolovića i prethodeći drugoj entuzijastici, nezaboravnoj Roberti Balentović (Sorić). Ostavio je brojne dojmljive dokaze relevantnosti glazbeno-scenskih događaja osječke pozornice.

     

    Filip Svetina (komu posvećujemo veći prostor) bio je ponajbolji inspicijent koga smo ikada imali. Ili – kako će to iz Amerike napisati glumac Nenad Inđić: „Bio je izuzetno drag i – bezazlen čovjek…“.

     

    U toj oznaci „bezazlenosti“ – kao da je i cijeli sadržaj Filipove dobrote. U HNK Svetina je došao godine 1978. naslijedivši dugogodišnjeg prethodnika, Dragana Modica. A ostao je – gotovo petnaest godina. Đurđa će Škavić, u glosariju „Hrvatsko kazališno nazivlje“ (Zagreb, 1999.), za inspicijenta kazati da je to osoba „koja brine da pokus ili predstava teku bez zastoja: on(i) nadziru i upravljaju svim poslovima iza kulisa, daju glumcima znak za izlazak na pozornicu, a tehničkom osoblju znak za promjenu scene, svjetla, znak za glazbu“.

     

    Kod Filipa Svetine to je značilo i više: bio je osoba koja voli kazalište, iznutra, koja poštuje pozornicu s glumcima (i svima ostalima koji su na njoj, pored ili okolo nje), i publiku koja je nasuprot ili – kako je to Filipovo iskustvo govorilo prvih sedam godina profesionalnog staža – zajedno s njima. Drage sedamdesete, u improviziranom gledalištu na „stražnjoj pozornici“ i osamdesete – u blistavo obnovljenoj zgradi HNK (do 1991.)!

     

    „Bezazlen“ čovjek? Da, Filip se nikada ni s kim nije posvadio. Svoju je smirenost isijavao na druge, glumce, „ljude od krvi i mesa“ (obično sinonim za kadikad i nepodopštine!). Bio je ona koheziona točka i predstave i rada na njoj, čovjek odgovornosti – za sve. Njegov današnji kolega, već blizu trideset godina dramski inspicijent HNK Eduard Srčnik, najbolje će potvrditi tu vrstu neopisivog, i nikada dovoljno priznatog angažmana.

     

    Dvadesetprvo stoljeće ide dalje… Novi ljudi dolaze!

     

    Potpis ispod fotografije:

    Inspicijent Filip Svetina i redatelj Branko Mešeg na pokusu predstave „Slučajna smrt jednog anarhista“, Darija Foa (travanj 1980.). Snimio: Rudolf Bartolović.

  • KONCERT KLASIČNE GLAZBE ILI PRIGODA ZA PAMĆENJE

    KONCERT KLASIČNE GLAZBE ILI PRIGODA ZA PAMĆENJE

    Postoje važni trenuci koje pamtimo i bilježimo kako ih ne bismo zaboravili, s njima se mimoišli. U takve važnošću bremenite datume svakako spadaju 11. i 12. ožujka 2022., kad će na scenu HNK u Osijeku s opernim orkestrom stupiti briljantni virtuoz na klaviru Lovre Marušić. Pijanist je to više nego dojmljive karijere koja je, usprkos njegovoj mladosti, popločana najvećim nagradama struke s međunarodnih natjecanja u Clevelandu, Portu, Parizu, obilježena nebrojenim gostovanjima diljem svijeta. Lovre Marušić trenutno je zaposlen na muzičkoj akademiji u Zagrebu u zvanju asistenta na klavirskom odjelu, a istodobno je i umjetnički voditelj međunarodnog festivala komorne glazbe „Ostinato“ u Omišu. K nama u Osijek dolazi izravno iz Sankt Peterburga gdje je održao niz koncerata sa Simfonijskim orkestrom Mariinski teatra, pod ravnanjem maestra Valerija Gergijeva.

    Glazbena publika dobit će, dakle, čaroliju: Beethovena (njegov Klavirski koncert br.1 u D-duru, op.25) i iznimnog Lovru Marušića.

  • TAKO JE POČELO (stoljeće baleta na osječkoj pozornici)

    TAKO JE POČELO (stoljeće baleta na osječkoj pozornici)

    Piše: Ljubomir Stanojević©

    Evidentirane elemente prisutnosti baleta na osječkoj pozornici (HNK) nailazimo već u četvrtoj sezoni djelovanja, 1910./11. Tada je na kazališnoj cedulji Lehárovog „Grofa Luksemburškog“ zabilježeno da je „plesove za ovu operetu izvježbala gđica Elvira Coronelli“. U drami „Na posijelu“ Aleksandra Starickina, iste sezone, „ruske plesove uvježbao je redatelj operete g. Dragutin Vuković“, ujedno potpisnik novouvježbanih plesova u opereti Lea Falla „Lijepa Risetta“. Vuković, uz režiju, koreografira i idućih sezona (vaudeville „Alma, gdje stanuješ“ Waltera Kolloa i Lehárova opereta „Eva“, 1913.).

    U sezoni 1913./14. gostuje gđica Zoule de Boncza, „prva solo-plesačica Komične opere u Parizu“, koja potvrđuje (ali i utvrđuje) zanimanje Osječana za plesnom umjetnošću. Ni dvije sezone kasnije već se javljaju nova imena na osječkim kazališnim ceduljama: gđica Kozakovna i g. Kümmelberg (u Gilbertovoj opereti „Kino-kraljica“, 1915.). Plesove uvježbava u toj, ali i u sljedećim operetama (Nedbalova „Poljačka krv“, Strraussov „Put oko ljubavi“, Lehárova „Napokon sami“) nadredatelj Kurt Bachmann. I Vuković je još prisutan (Lehár, „Ševa“, 1918.).

    Klemens Pekelman uvježbava i zajedno s Milom Popović pleše intermezzo „Ples Pierotta“ te „Maloruski ples“ (uz Ivicu Braun, Anicu Veber i Arnolda Seklera) godine 1919., kada se (24. ožujka) izvodi i prvi pravi balet na pozornici HNK: „Proljetni san“ (po Griegovoj „Peer Gynt“ suiti), u koreografskoj obradbi Zore Vuksan Barlović i Klemensa Pekelmana, skromno navedenog da je taj balet „uvježbao“. Pekelman uvježbava i plesove u Halévyjevoj operi „Židovka“, a zajedno s gđom Vuković pleše u Audranovoj opereti „Lutka“.

    Početkom dvadesetih godina u osječkom HNK-u plesnu večer priređuje Klaudija Isačenko, a u dva navrata gostuje Ruski balet iz Moskve. Baletne večeri priređuju Lidočka Wiziakova i Vaclav Vlček, baletni ansambl braće Froman, solo-plesačica Valentina Valina. Od godine 1921. na kazališnim ceduljama osječkih opernih i baletnih predstava nalazimo ime plesača i baletnog meštra Mihajla Semenova. Uz standardne zadatke postavljanja i sudjelovanja u plesnim brojevima u Operi (Čajkovski, „Evgenij Onjegin“, „Pikova dama“; Dečak-Bareš, „Alibaba i četrdeset razbojnika“) i Drami (Nestroy, „Lumpacius vagabundus“), Semenov postavlja i prave balete: „Coppélia“ Lea Delibésa (uz sudjelovanje baletnog ansambla „izraelitske Ferijalne kolonije u Osijeku“), divertissemente i baletne pantomime („Krabulja i gospodin u fraku“, Dečaka-Poliča).

    U baletnim nastupima počinje sudjelovati i primabalerina Marija Tuljakova, skora Semenovljeva nasljednica–koreografkinja. Godine 1923. Mihajlo Semenov potpisuje postavu (i sudjelovanje u ) tri baleta: „Noć u čarobnoj šumi“ (prema suiti A. Glazunova), „Indijska svećenica“ (po simfonijskoj suiti „Šeherezada“ Rimski-Korsakova) i „Ples smrti“ (na glazbu Chopina i Saint-Saënsov „Danse macabre“). Partneri su mu Marija Tuljakova, Jelena Ščigoljeva, Julije Gasser i Anatol Vražić, uz baletni ansambl. Postavlja i pantomimu „Pierretin veo“ Artura Schnitzlera, na glazbu Ernesta pl. Dohnányja i, u istoj večeri, „mimodramu“ „Ruka“ Henrija Berényja. U potonjoj uz Semenova i Tuljakovu sudjeluje i kasnije veliki dramski glumac Janko Rakuša.

    Ulomak veće cjeline, iz: „125 godina profesionalnog baleta u Hrvatskoj“, urednice Sonja Kastl i Jagoda Martinčević. Hrvatsko društvo profesionalnih baletnih umjetnika, Zagreb 2002.

  • DIVAN SI, CHOPIN…

    DIVAN SI, CHOPIN…

    DIVAN SI, CHOPIN…

    Piše: Ljubomir Stanojević©

     

    Vašarište uspomena! Lebdjeti, s vrećom uspomena, nad nekim zimama, dragim ljudima, mjestima… Piše moja draga I. Iz onih godina kada smo bili (i zauvijek ostali) sentimentalni drugari, kojima je uvijek bilo jako važno ono što je drugima malo, koji smo sobom dokazivali (da li i dokazali) sve ludosti, besramno čiste, ponekad bolne, prepoznatljivo naše… Chagallov Witebsk na čestitki što hoće sreću u ovoj, a raspiruje stare čežnje davnih godina… Naše varljive sreće!

     

    U Osijeku je magla. I u toj magli, neki dan, u blizini Teatra, drago lice, poznat osmijeh: FRANO KRTIĆ. Dugogodišnji prvak Drame HNK, sada već podebelo u mirovini, ponešto i usporen u aktivitetu oko Teatra veterana (kojega je inicijator i uspješni dugogodišnji voditelj), ali jednako glumac, uvijek…

     

    Razgovaramo, konvencionalno, jer smo se u tim dugim neviđenjima pomalo izgubili od onih s kojima smo, davnih godina, bez mjere, znali dane i noći provoditi mudrujući o kazalištu i razmjenjujući ona tiha mala uvjerenja što se priopćuju sa strahom odavanja tajni… Pa, ipak, ostalo je u pogledu nešto ostarjela glumca i onoga drugog, ne više mladića, naše davno zavjereništvo: možda je prekasno, a možda bi se, makar još jednom, valjalo okupiti oko kakve dobre predstave, izgovoriti neke riječi iz otvora ovovremene pozlate haenkaovske dvorane… Da riječi zaigraju u srcu a dodir pogledima da bude opet stari izazov zapisivanja nekih riječi… O Glumcu…

     

    Dok pišem ovaj tekst netko u tzv. „solističkoj“ sobi u HNK-u (soba, s klavirom, u kojoj se pjevači-solisti, uz studij uloge, „upjevavaju“ prije nastupa na sceni), iznenađujuće, prebire dirkama klavira i svira – Chopina. Mislim, slučajno; a onda glazba potraje, dosta dugo, nemam osjećaj da je vježbanje (nema „vraćanja“), roje se zvuci… Nezauzdana znatiželja otkriva pijanista – mladi korepetitor HNK ZLATKO KNEZOVIĆ svira – „za sebe“… Nije pretpostavio slušatelja pa mu je neugodno. Hvalim ga, s uvjerenjem. Pa tako slušam Chopina, još neko vrijeme, a kada glazba prestane, već dobrano upućen svojim uspomenama, sjetim se nekog vremena prije gotovo tri desetljeća, i zapisanog spomena: DIVAN SI, CHOPIN, SAMO… (To je rečenica iz „Neisplakanih“ Mirka Božića). Mnogo, mnogo godina kasnije, dočitao sam i njen završetak. Glasi… KASNO!

     

    Ah, lebdjeti s vrećom uspomena… Upravu je I. Susretati se s ljudima u magli, u sebi, slušati (budućeg) pijanista koji, možda, glazbom rješava i kakve svoje muke… Napisati, napokon, nekoliko redaka…

     

    Što misliš o kakvom malom bijegu? Na jug?

     

    Da. Na jug!

     

    Glas Slavonije, Osijek, 20. siječnja 1989.

     

    Potpis ispod fotografije:

    Dramski umjetnik Frano Krtić (1920. – 2000.)