Piše: Ljubomir Stanojević©
5.siječnja ove godine – da je poživio – proslavio bio 78. rođendan Zvonimir Ivković, jedan od ponajboljih intendanata HNK u Osijeku. Od 1981. do 1993. znalački je vodio i afirmirao „drugu hrvatsku pozornicu“ kao značajni stup hrvatske kazališne kulture.
Rođeni Osječanin, s kazalištem se srodio u najranijim, dječačkim danima. Bivajući prvo glumcem u dječjim predstavama kazališta „Radost“, potom statistom i tumačem manjih uloga u profesionalnom HNK, ali istovremeno i nosećih u „alternativnom“ Miniteatru (kojim je nekoliko sezona i ravnao). Kako je ljubav prerasla u profesionalno opredjeljenje, upisao je studij kazališne organizacije na Fakultetu dramskih umjetnosti i poslije diplome, i nekoliko godina rada u Zajednici kulturnih djelatnosti općine Osijek, 1980. god. stupio je u osječki HNK isprva kao pomoćnik intendanta, a od godine 1981. kao intendant.
O Ivkovićevoj intendanturi valjalo bi prozboriti parametrima teatrološke struke*, a sumarno bi se tek moglo navesti, da je – aktivirajući golem radni elan i neporecivu ambiciju – Ivković u HNK uveo modernu kazališnu organizaciju, razvijajući svijest svih zaposlenika da je predstava najznačajnija stavka svačijeg angažmana. I da predstavu raznolikim, ali nužnim prinosima, grade svi zaposlenici ma kako njihov udjel, naoko, izgledao nevažan. To je Kazalištu, između ostaloga, povratilo i unutarnji, moralno-estetski dignitet, rezultat čega su sjajni domašaji HNK osobito u razdoblju poslije obnove kazališne zgrade (1985.-1990.). Brojni naslovi, i u Drami i u Operi, gostovanja naših, ali i stranih najistaknutijih umjetnika, redateljska gostovanja umjetnika koji dotad nisu surađivali s osječkim HNK-om, publika koja se počela vraćati – sve to čini navedeno razdoblje blistavim, jednim od najuspješnijih u povijesti HNK u Osijeku. Zvonimir Ivković imao je u tome osobne, neporecive, ključne zasluge.
Spomenimo i nimalo nevažnu činjenicu, da je Ivković bio i ratni intendant koji je uspio sačuvati glavninu ansambla HNK i time osigurati kontinuitet kazališnih izvođenja (često i na prvoj crti bojišnice) u najodsudnijim trenutcima Domovinskog rata, uprizorujući premijere i odvodeći (1991. godine) operni ansambl na prvo inozemno gostovanje (u Njemačku) jednog teatra samostalne Republike Hrvatske! Po završetku intendantskog mandata i razdoblja ratne intendanture tom zaslužnom i časnom čovjeku, kazališnom znalcu, nespretnošću (lokalne) politike nije bilo omogućeno daljnje ravnanje osječkim Teatrom. Godine 1994. do 2000. pomoćnikom je (na poziv dr. Darka Gašparovića) intendanta HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci a potom, sve do umirovljenja godine 2009. (!), redoviti je, svakomjesečni posjetitelj osječkoga – Zavoda za zapošljavanje!
Izlažući na znanstvenom savjetovanju Krležini dani u Osijeku, jubilarne 2007., „sjećanje na dane u osječkom Kazalištu“ (o tri intendantska mandata), Ivković je zabilježio sljedeći motto: „Iako mi Kazalište danas znači puno manje nego jučer, dani provedeni u njemu vrijede mi više nego cijeli život!“. Nama, koji smo imali čast s njim prijateljevati i surađivati, ostat će u sjećanju kao osobit, uman, sposoban, pravedan i – ponosan čovjek.
Zvonimir Ivković umro je 27. kolovoza 2010. godine i sahranjen je u obiteljskoj grobnici na Gornjogradskom groblju sv. Ane u Osijeku.
* Valja, između ostalih, upozoriti i na diplomski rad mladog osječkog kulturologa Ante Kolobarića „Medijski prikaz i kritička recepcija repertoara HNK u Osijeku 1981. – 1993. u vrijeme intendanture Zvonimira Ivkovića“, obranjen 2021. godine na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku (pod mentorstvom doc. dr. sc. Tatjane Ileš).
