Autor: Vlatka Tikas

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Deset godina minulo je od smrti Gordane Gojković (1916. – 2011.), operne pjevačice i muzikologinje, klasične filologinje – najdugovječnije ravnateljice osječke Glazbene škole Franje Kuhača.

U rodnom Zagrebu završila je Klasičnu gimnaziju i srednju Muzičku školu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu i na Muzičkoj akademiji. Poslije kraće koncertno-operne djelatnosti posvećuje se glazbenoj pedagogiji i radi kao profesor i direktor u osječkoj Muzičkoj školi „Franjo Kuhač“ od 1954. do 1979., a kao predavač i docent na područnom odjeljenju zagrebačke Muzičke akademije u Osijeku od 1971. do 1984.

Uz pedagošku djelatnost često se javlja predavanjima na javnim tribinama, objavljuje članke u novinama, sudjeluje u kulturnim manifestacijama grada.

Postupno se javlja još jedno područje njena interesa – istraživanje osječke glazbene prošlosti. Od 1972. objavila je niz većih i manjih radova i svojim prilozima sudjelovala na znanstvenim skupovima u Osijeku, Našicama i Zagrebu.

Kao svoje temeljne teme izdvojila je koncertni podij i teatarsku scenu 19. stoljeća u Osijeku.

Svoju prvu temu – koncertni podij – nadopunila je kao autor opsežnom i detaljno obrađenom zbirkom plakata, programa, kritika i ostalih relevantnih dokumenata za razdoblje od sezone 1961./62. do sezone 1978./79. Zbirka je pohranjena u Muzeju Slavonije u Osijeku.[1]

Druga tema usmjerena je prema njemačkom glazbenom teatru od njegovih ranih javljanja do umjetničke zrelosti pred sam kraj njegova osječkog opstojanja, o čemu svjedoči studija „Njemački muzički teatar u Osijeku 1825. – 1907., objavljena u izdanju HNK u Osijeku (1997.)“ uz 90. obljetnicu Kazališta.

Gordana Gojković bila je i suradnica u organizaciji osječkoga Annala komorne opere i baleta te član redakcije i suradnica lista „Kazalište“.

[1] U izvrsnoj monografiji Branke Ban o Glazbenoj školi Franje Kuhača (Osijek, 1996.; urednik Vjekoslav Burić) ne postoji portretna fotografija Gordane Gojković, a niti se u odjeljku o Glazbenoj školi kao organizatoru koncertnog života navodi da je inicijativa i zapravo sveukupna organizacija tih koncerata bila rad ustrajne ravnateljice i zaslužne osječke kulturne djelatnice. Šteta!

Danas je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku održana konferencija za medije povodom Novogodišnjeg koncerta.

Konferenciji su nazočili intendantica Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, Dražena Vrselja, ravnatelj Opere, Maestro Filip Pavišić te umjetnički i izvršni direktor Warminsko Mazurske filharmonije iz Olsztyna (Poljska), Maestro Piotr Sulkowski.

Novogodišnji koncerti bit će izvedeni 27., 28. i 29. prosinca u 20 sati u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku. 27 i 28. prosinca će, na tragu dobre hrvatsko – poljske kulturne suradnje, koncertima ravnati gost iz Poljske, Maestro Piotr Sulkowski, dok će koncertom 29. prosinca ravnati Maestro Filip Pavišić. Koncert sastavljen od najljepših djela Lehara, Straussa, Kalmana i drugih, bit će izveden i pred valpovačkom publikom 23. prosinca te pred vinkovačkom publikom 30. prosinca.

„Dogodila se ova sjajna i obećavajuća suradnja. Obećavajuća kažem jer vjerujem da će se nastaviti i kroz naredne kazališne sezone.“ Dražena Vrselja

Filip Pavišić je predstavio Maestra Sulkowskog i zaželio mu dobrodošlicu.

„Iako se čini da se u kratko vrijeme ne može obaviti velik posao, uz dobro pripremljen orkestar i soliste mogu se napraviti čuda, što je slučaj s ovom suradnjom. Vrlo sam sretan što sam u Osijeku i nestrpljivo očekujem koncerte.“ Piotr Sulkowski

U Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, u petak 26. studenoga bit će održana premijera baleta, ORAŠAR, P.I. Čajkovskog, u režiji i koreografiji cijenjenog Dinka Bogdanića. Tim je povodom jučer u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku održana konferencija za medije na kojoj su se okupljenima obratili Dražena Vrselja, intendantica HNK u Osijeku; Dinko Bogdanić, redatelj i kroeograf predstave; Filip Pavišić, ravnatelj Opere i dirigent, Vuk Ognjenović, suradnik redatelja i koreografa; Neven Mihić, kostimograf predstave te ostali članovi baletnog ansambla koji je radio na ovom velikom i željno iščekivanom projektu.

Prije same konferencije, HNK u Osijeku potpisao je poslovnu suradnju s poduzećem Saponia d.d., čime je podržalo domaće i ekološki osviještene proizvode.
Saponia je još jednom potvrdila kako društveno odgovorno ponašanje i briga za okoliš prožima sve segmente rada tvrtke. Uz to što je dugogodišnji nositelj ISO certifikata 14001 koji jamči primjenu sustava upravljanja okolišem, Saponia je prvi hrvatski proizvođač koji je certificirao sredstva za čišćenje najrasprostranjenijim certifikatom u Europi, EU ECOLABEL.
Potpisivanjem ugovora o suradnji Saponije s Hrvatskim narodnim kazalištem u Osijeku kroz sponzoriranje ekoloških sredstava za čišćenje, dodatno se potvrđuju nastojanja da se u svakom segmentu može pronaći način kako poštivati visoke standarde zaštite okoliša, a istovremeno osigurati kvalitetne rezultate čišćenja.
Saponia je i prije surađivala sa HNK Osijek te je ovaj novi ugovor nastavak jedne pozitivne priče u gradu što nam sigurno treba, posebno u ove predblagdanske dane.

USPAVANKA
Dođe mi da vam zapjevam nešto za san,
nešto čime se strah od mraka
s koljena otire kao zemlja i šljunak
nakon pada.
Dođe mi da samoj sebi kažem
više nego vama
kako valja odvratiti misli od svega što nas zakiva
u mjesto na kojem nikada nismo htjeli biti.
Hoću vam reći da
kad se sjatite
iza mojih leđa zvučite kao djeca
koja se krišom zavlače u smočnicu
po keks i pekmez od šljiva
prije objeda,
usprkos prijekoru.
Želim vas pitati zašto ste mi dopustili da odrastem
i ostarim u pretjerano zgrčenu i tužnu
čuvaricu vaših zauvijek mladih lica
i glasova koji podsjećaju
na veliki odmor ispred gimnazije,
zašto i dan-danas protrnem
kad među osmrtnicama prepoznam
sjećanja na vašu smrt.
Pa si kažem:
Bože, kako je velika ta dužnost sjećanja,
koliko je tvrdoglavo to vrijeme
koje se terijerski vrti u krug,
koje reži i šuti,
čeka da se ne slomimo.

Ivana Šojat

“Tješimo se ponavljajući si kako vrijeme liječi sve rane i bol svodimo na artefakt pamćenja u funkciji svega što nikada nećemo zaboraviti. Prije trideset godina Vukovar se urušio u ogromnoj boli, patnji koja je dugo trajala, herojstvu koje grčevito nije posustajalo sve dok više nije bilo ničega čime bi se branilo. Prije trideset godina Vukovar su preorali topovi, ljudi su iz njega protjerani u smrt ili progonstvo. Već trideset godina sve naše misli na današnji dan hrle Gradu koji se tek u Mirnoj reintegraciji vratio kući, Gradu koji je s pravom simbol snage, hrabrosti, otpora, čovječnosti što smo je tijekom Domovinskog rata iskazali, pokazali, onog što smo bili i čega ćemo se sjećati dok smo živi.”