Autor: Vlatka Tikas

  • RATKO BULJAN

    RATKO BULJAN

    Piše: Ljubomir Stanojević©

     

    Trideset tri godine su prošle od smrti Ratka Buljana, jednoga od najznačajnijih, ne samo osječkih nego i hrvatskih glumaca, koji je preminuo u Zagrebu 29. svibnja 1989. godine, jedva navršivši 46 godina, od posljedica (banalne) prometne nezgode. Poslije višemjesečna ležanja u bolnici, u teškom stanju, prestalo je kucati srce dragoga dječaka s vječitim osmjehom koji je, razdavajući sebe, istraživao i igrao „neke druge“.

     

    Bio je – kako je u jednom nekrologu rečeno – i Hamlet, stigao je i do lica Ibsenovih, Čehovljevih, Brechtovih i Mrožekovih – ali Kralja Leara nije dočekao. Prerano ga je presrela Yorickova sudbina.

     

    Rođen je 21.travnja 1943. u Runoviću pokraj Imotskog, maturirao je u osječkoj „ženskoj“ Gimnaziji Sare Bertić, gdje je u tamošnjoj dramskoj sekciji napravio prve glumačke korake. Zarana omiljen među školarcima, svojim vršnjacima, isticao se ne samo blagom naravi i toplinom nego i emotivnom, ljudskom posebnošću. Takav se, još prije mature priklonio inicijatorima osnutka Eksperimentalne scene Tribine mladih u Osijeku i zaigrao u njenoj prvoj produkciji: „Svršetku igre“ Samuela Becketta.

     

    Poslije još jednoga uspjeha s predstavom „Opasna voda“, 1963., također na Eksperimentalnoj sceni Tribine mladih, Ratko Buljan dobio je angažman u osječkom Dječjem kazalištu. I igrao se, kao Olek s lutkama, da bi potom otišao u Zagreb, upisao i (1968.) diplomirao glumu na Kazališnoj akademiji. Na diplomskoj predstavi igrao je ulogu Smerdjakova iz dramatizacije „Braće Karamazovih“ F. M. Dostojevskog.

     

    Ratko Buljan profesionalno je nastupio na pozornici HNK u Osijeku tek u jednoj predstavi. Po odlasku dramskog prvaka Isidora Munjina u mirovinu, preuzeo je njegovu ulogu Kapetana u „Pričama iz Bečke šume“ Ödöna von Horvátha. Bila je to godina 1987. Pa iako je odigrao samo šest predstava, dokazao je njima svoj profesionalizam, ali i puno više: radost igranja na pozornici grada koji je, u Ratkovoj duhovnoj biografiji – iako je kao glumac obišao dobar dio svijeta – oduvijek bio, i ostao, na prvome mjestu.

     

    Nažalost, ta je godina bila i posljednja godina našega dugovjeka druženja.

  • ANTUN PETRUŠIĆ*

    ANTUN PETRUŠIĆ*

    Piše: Ljubomir Stanojević©

     

    Maestro Antun Petrušić na Annalu ’75 pojavljuje se u peterostrukoj ulozi: dva puta kao dirigent („Seoske pjevačice“ i „Prvo glazba, zatim riječi“), dva puta kao redatelj („Mozartova smrt“ i „Prvo glazba, zatim riječi) te kao prevodilac Salierijeve jednočinke. Mnogostranost umjetničkog djelovanja (ne zaboravimo pritom i njegov skladateljski rad) pričinja mu – kako sam kaže – veliko zadovoljstvo.

     

    „Duboko vjerujem u prožimanje svih elemenata umjetničkog stvaralaštva, vezanih uz kazališni čin. Glazba, a posebno opera, prema tome i glazbeno kazalište uopće, osnovna su preokupacija mog života od najranije mladosti.

     

    Dugogodišnji dirigentski rad i suradnja u Osijeku s Dragutinom Savinom, prvenstveno kao redateljem, a i s drugim redateljima (kao što su Nada Murat, Emil Frelih, Vlado Štefančić, Slavko Midžor i Jurislav Korenić), uz to temeljit studij svake partiture – postepeno su i kod mene stvarali vizualizaciju svakog notnog teksta. Jer, ne može postojati dobar operni dirigent, a da – uz to što čuje – i ne vidi partituru opere koju uvježbava.

     

    Uz povjerenje Umjetničkog savjeta HNK u Osijeku i mojih najbližih suradnika, nakon Salierijeve jednočinke „Prvo glazba, zatim riječi“ sada sam režirao, kao praizvedbu na Annalu ’75, djelo iz hrvatske glazbene baštine, gotovo posve zaboravljenu jednočinku „Mozartova smrt“ Vladoja Berse. Uvjeren sam da će oživljavanje ovog nadasve zanimljivog djela, nastalog 1903. godine, privući znatniju pažnju šire jugoslavenske kulturne javnosti.“

     

     

    „Kazalište“ br. 84., Osijek, 29. svibnja – 5. lipnja 1975.

     

     

    * Maestro Petrušić (Zagreb, 1935.) od 1962. do 1989. bio je ugledni dirigent Osječke opere. 70-god. života i 40-god. umjetničkog i pedagoškog rada obilježio je u Osijeku kao prevoditelj libreta, redatelj, scenograf i kostimograf „Suzanine tajne“ E. Wolf-Ferrarija te prevoditelj libreta i dirigent jednočinke „Gianni Schicchi“ G. Puccinija (27. svibnja 2005.). Danas – zajedno sa suprugom Šteficom, opernom prvakinjom – živi u Domu za starije osobe „Centar“ u Zagrebu.

  • Simfo – rock koncert za Pedijatriju

    Simfo – rock koncert za Pedijatriju

    Ekonomski fakultet u Osijeku ove godine slavi 61. godinu postojanja. Vizija je te važne sastavnice Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera biti institucija prepoznatljiva po izvrsnosti, inovativnosti i kreativnosti u obrazovanju, znanstveno-istraživačkom radu u polju ekonomije i poslovne ekonomije, ali i kontinuirano pridonositi društvenoj zajednici u svojem okružju.

    Stoga ove godine u sklopu obilježavanja svoje obljetnice Ekonomski fakultet organizira humanitarnu akciju prikupljanja donacije za kupnju EKG uređaja i uređaja za mjerenje krvnog tlaka za djecu na Klinici za pedijatriju Kliničkog bolničkog centra Osijek. EKG uređaj i uređaj za mjerenje tlaka služe za otkrivanje i prevenciju poremećaja srčanoga ritma, čime se omogućuje pravodobna reakcija, kao i liječenje djece sa srčanim poremećajima.

    Krovni je naziv humanitarne akcije “Snagom srca EFOS-a”, a sama se akcija sastoji od niza aktivnosti kojima je cilj podržati osječku kulturnu i sportsku scenu te prikupiti novac za osječku Pedijatriju.

    “Čast nam je pozvati vas da se uključite u našu humanitarnu akciju i zajedno uživamo u Simfo rock koncertu, koji će se održati 31. svibnja u 19.30 u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, gdje ćemo poslušati neke od najpoznatijih rock-pjesama u nešto drukčijoj izvedbi. Sav je prihod prikupljen od donacija namijenjen za kupnju navedenih uređaja. Svi dionici, djelatnici, studenti, alumniji i ostali zainteresirani, mogu sudjelovati u humanitarnoj akciji donacijom. Za minimalni iznos donacije od 200 kuna Fakultet će vam osigurati jednu ulaznicu za Simfo rock koncert”, poziva prof. dr. sc. Boris Crnković, dekan Ekonomskog fakulteta u Osijeku.

    Simfo rock koncert Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku jedan je od onih koji kazališnu publiku, što nije često za teatarsku publiku, digne na noge. A kako i ne bi kada su simfonijski uobličili velike rock-uspješnice koje su obilježile niz generacija. Pod ravnanjem maestra Mladena Tutavca nastupaju solisti i vokalni kvartet Ivana Medić, Mia Reba, karlo Miličević, Davor Solanović, Mario Huj i Karlo Cvetković te Orkestar Opere HNK-a u Osijek i rock-bend Echoes. Aranžmane potpisuje Fedor Vrtačnik, koncertni je majstor Igor Šimonji, korepetitor Igor Valeri i inspicijentica Irena Budak.

    Publika će uživati u svevremenskim hitovima legendi kakve su Pink Floyd, Led Zeppelin, Deep Purple, The Who, Earth & Fire, Beatles, Procol Harum, Bryan Adams, Abba, Queen, Aerosmith i Tina Tarner.

    Ivana Rab Guljaš

    Izvor: Glas Slavonije

  • Dragi naši zboristi

    Dragi naši zboristi

    Piše: Ljubomir Stanojević©

     

    U Osijeku je umro Đuro Mokran (1940.), dugogodišnji (1967. – 1989.) član opernog zbora HNK. Uredno je – kako se to i inače čini – istaknuta osmrtnica u Kazalištu. Oplakuju ga kći, sin, zet, unučad i praunučad. A kazalištarci? Sjećaju li ga se kazalištarci?

     

    Dakako da ga se sjećaju. Bar oni koji su još tu (iz 1989. – kada je Mokran otišao u invalidsku mirovinu): Mirjana Babić, Marina Krešić, Snježana Lakotić, Tatjana Petrijevčanin, Josip Slam, Ljubica Terzić, (tada zboristi/ce) Blaženka Targuš i Sanja Toth, kao i Nenad Tudaković… Sjećaju ga se tadašnji kolege, danas umirovljenici: Slavica Benevrekić, Tomislav Binder, Katica Cvjetković, Rosa Galić, Marija Knežević, Viktor Kerže, Snježana Lubina, Zvonimir Posavac, Marija Raljević (dragocjena – o njoj jednom!), Zoltan Sabo, Marija Šimac, Mirjana Šimić, Radmila Šterle, Brane Vujadinović, Zdenka Zubčević…

     

    Dragi naši zboristi!

     

    Nekrolog Đuri Mokranu mogao bi biti i nekrolog nedavno preminulome Otonu Mišetiću, ili dragocjenom Slavku Bogdanoviću; ili Zlatku Balogu, Ivanu Cvetkoviću, Vladimiru Đerdaku… A u prisjetima su i Gašpar Tomislav Hühn, Nikola Omrčen, ali i Lucija Halapa, Rebeka Takač…

     

    Dragi, dragocjeni…

     

    Smrt Đure Mokrana vraća u 1989. godinu, tadašnjih 44 člana zbora, ali još više – kraj jednog, posve drukčijeg vremena. U jednoj svojoj predstavci (Kazališnom savjetu), stavljajući prigovor na „umjetničko razvrstavanje“, Mokran, zapravo točno, odslikava kazališnu radnu atmosferu, umjetničku svestranost, nevjerojatni radni elan (ne samo njegov!):

     

    „Do sada sam odigrao veliki broj uloga, malih, srednjih i većih u muzičkim i dramskim predstavama – piše Mokran. – Mnogo puta se događalo da sam u zadnji čas, pa čak i bez prethodne probe, uskakao u ne uvijek beznačajne uloge. Po potrebi uvijek sam radio kao ispomoć u baletu. Rijetko u kojoj muzičkoj predstavi, radi scenskog ponašanja, da ne dobijem posebne zadatke kao član zbora. Kao član zbora uvijek sam u svoj rad ulagao maksimum koji sam mogao. Do sada za uloge kako muzičke, tako i dramske ne sjećam se da je bila napisana loša kritika, a previše bi bilo da nabrajam sve uloge koje sam odigrao. Također se ne sjećam da sam za svoj rad bio opominjan ili disciplinski kažnjavan. Često sam dobio pohvale od vanjskih suradnika koreografa i redatelja, za posebna zaduženja koje sam uspješno obavljao kao član zbora. Mišljenja sam da ne moram posebno naglašavati da sam znao imati tokom jedne sezone i po 170 predstava, i sve sam obavljao bez prigovora.“

     

    Malo bi tko, od gore spomenutih imena, mogao reći išta drukčije.

     

    Drugo vrijeme, drugi običaji!

     

    I zato ovaj (s)pomen(ak) ne samo Mokranu, nego i svima: i kojih više nema, i koji, s prisjetima, traju svoje umirovljeničke dane (poput i ovog autora!); koji su još tu… I onima koji tek dolaze.

     

    Potpis ispod fotografije: Đuro Mokran, član Opernog zbora HNK (Arhiva HNK u Osijeku)