Piše: Ljubomir Stanojević©
Trideset tri godine su prošle od smrti Ratka Buljana, jednoga od najznačajnijih, ne samo osječkih nego i hrvatskih glumaca, koji je preminuo u Zagrebu 29. svibnja 1989. godine, jedva navršivši 46 godina, od posljedica (banalne) prometne nezgode. Poslije višemjesečna ležanja u bolnici, u teškom stanju, prestalo je kucati srce dragoga dječaka s vječitim osmjehom koji je, razdavajući sebe, istraživao i igrao „neke druge“.
Bio je – kako je u jednom nekrologu rečeno – i Hamlet, stigao je i do lica Ibsenovih, Čehovljevih, Brechtovih i Mrožekovih – ali Kralja Leara nije dočekao. Prerano ga je presrela Yorickova sudbina.
Rođen je 21.travnja 1943. u Runoviću pokraj Imotskog, maturirao je u osječkoj „ženskoj“ Gimnaziji Sare Bertić, gdje je u tamošnjoj dramskoj sekciji napravio prve glumačke korake. Zarana omiljen među školarcima, svojim vršnjacima, isticao se ne samo blagom naravi i toplinom nego i emotivnom, ljudskom posebnošću. Takav se, još prije mature priklonio inicijatorima osnutka Eksperimentalne scene Tribine mladih u Osijeku i zaigrao u njenoj prvoj produkciji: „Svršetku igre“ Samuela Becketta.
Poslije još jednoga uspjeha s predstavom „Opasna voda“, 1963., također na Eksperimentalnoj sceni Tribine mladih, Ratko Buljan dobio je angažman u osječkom Dječjem kazalištu. I igrao se, kao Olek s lutkama, da bi potom otišao u Zagreb, upisao i (1968.) diplomirao glumu na Kazališnoj akademiji. Na diplomskoj predstavi igrao je ulogu Smerdjakova iz dramatizacije „Braće Karamazovih“ F. M. Dostojevskog.
Ratko Buljan profesionalno je nastupio na pozornici HNK u Osijeku tek u jednoj predstavi. Po odlasku dramskog prvaka Isidora Munjina u mirovinu, preuzeo je njegovu ulogu Kapetana u „Pričama iz Bečke šume“ Ödöna von Horvátha. Bila je to godina 1987. Pa iako je odigrao samo šest predstava, dokazao je njima svoj profesionalizam, ali i puno više: radost igranja na pozornici grada koji je, u Ratkovoj duhovnoj biografiji – iako je kao glumac obišao dobar dio svijeta – oduvijek bio, i ostao, na prvome mjestu.
Nažalost, ta je godina bila i posljednja godina našega dugovjeka druženja.
