Autor: editor_hnk23

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Dan uoči dodjele ovogodišnje Demetrove nagrade za životno djelo Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa, akademiku Zvonimiru Mrkonjiću, u Zagrebu je 12 .lipnja umrla Giga Gračan, istaknuta članica HDKKT-a i lanjska dobitnica tog najuglednijeg priznanja struke.

O Gigi mogao bih pisati naširoko. Bili smo prijatelji pa bi šutnja bio i odraz emotivnog stanja posvemašnje tronutosti, ali i poštivanje pokojničine volje. Stoga tek ukratko, povijesti radi.

Rođena je u Osijeku (1945.) kao Eugenija Drndarski. Tu je završila gimnaziju i srednju muzičku školu, a u Zagrebu komparatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu. Po povratku sa studija (1968.) četiri godine radila je u rodnom gradu (bibliotekarka u EMŠC-u, urednica časopisa „Revija“, filmska kritičarka „Glasa Slavonije“), a od 1972. je u Zagrebu, mijenjajući dva-tri posla da bi se, najznačajnije, afirmirala kao urednica Trećeg programa Hrvatskog radija (1991. – 2010.).

Vezu s Osijekom nikada nije zaboravila, a s Hrvatskim narodnim kazalištem posebno. Tu je već kao 17-godišnjakinja korepetirala u pripremama Brittenove opere „Mali dimnjačar“ (1962.), a u vrijeme izlaženja lista „Kazalište“ (1965. – 1981.) bila je strogi i pravedni (nadasve talentiran) kritičar osječkih dramskih predstava. Uostalom, evo što o svojim početcima sama kaže:

„Moj prvi objavljeni rad iz područja kazališta nosio je naslov ‘Strani pisci na repertoaru osječkog kazališta od 1907. – 1967.’. Potrošila sam jedno ljeto doslovce se grbeći u arhivu kazališta i u Gradskom arhivu. Kad sam došla u kazalište po dozvolu za rad, srela sam Ljubomira Stanojevića, prošlogodišnjeg dobitnika Demetra, s kojim se poznajem dugi niz godina, čak smo stanovali u istoj ulici u kojoj je, signifikantno, i kazalište, a tad je već bio urednik časopisa ‘Kazalište’. Kad je čuo što radim, predložio je da mu dam komadić teksta da ga objavi u svečanom broju. Ljubo Stanojević je taj komadić objavio, vjerojatno i nešto platio, što je bio i moj prvi honorar – autorski.“ (Vijenac, 5. studenoga 2020.)

Giga Gračan laureatkinja je brojnih nagrada, a najznačajnije su one za  životno djelo: „Iso Velikanović“ (prevodilaštvo), „Otokar Keršovani“ (novinarstvo) i „Dimitrija Demeter“ (teatrologija). S toplim (i točnim) tekstom – čiji ulomak donosimo – od ove iznimne osobe oprostila se dr. art. Mira Muhoberac, predsjednica Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa:

„Istaknuta književna prevoditeljica, kazališna kritičarka, urednica, novinarka Giga Gračan obilježila je kulturnu, posebno radijsku, prevoditeljsku, kazališnu i književnu scenu nizom svojih vrhunskih djela i aktivnosti, a posebno pedantnim, lucidnim i ludističkim odnosom prema jeziku i govoru i stalnom umjetničkom i uredničkom borbom za istinu i slobodu misli. Bila je britka uma i brza jezika, često u struci ironična i kritična, a tako topla i draga osoba…“

(e-poruka – obavijest o smrti, članovima HDKKT-a).

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Kazališno razdoblje 1985. – 1990. jedno je od zacijelo najznačajnijih u svekolikoj povijesti HNK. Ali i jedno od najuzbudljivijih, najljepših. Kazališna zgrada je poslije desetljeća i pol obnovljena, kazališno je gledalište zablistalo. Mladi diplomirani glumci „made in Osijek“ (diplomanti Područnog odjeljenja zagrebačke Akademije) već su čvrsto zauzeli svoje mjesto u ansamblu koji je imao zrelu „srednju“ generaciju, a još su sa žarom igrali i stariji glumci-umirovljenici.

S HNK-om počeli su surađivati najznačajniji hrvatski redatelji. Publika se hrpimice vratila u – u svakom smislu – sjajno zdanje HNK, obnovila se mladim naraštajem. A stasao je i novi mlad i svjež kritičarski kadar, ne samo stručan i profesionalan već i – rekao bih – zaljubljenički nastrojen. Te epitete svakako zaslužuje Davor Špišić, danas ugledni dramatičar, scenarist i prozaik. Objavljujemo njegovu kritiku Erdmanovog „Samoubojice“ iz 1986., kao prisjet na jednu sjajnu predstavu i – Davorov novinarski i kritičarski početak.

***

Bez namjere da se ospori visok profesionalizam i umjetnički dojam „Puta u raj“ i „Kaligule“, mislimo da je u subotu (15.3.) rođen prvi hit ovogodišnje dramske produkcije…

„Samoubojica“ Nikolaja R. Erdmana od onih je satira koje prvo tjeraju u razuzdan smijeh, ali u kasnijim mozgovnim reakcijama poprimaju opasnije obličje. Primanje takvog humora godi, ali je bolje ne analizirati ga, jer sa zabavom je gotovo. U atmosferi histerične dominacije kolektivnog nad individualnim Erdman je porukama „Samoubojice“ sarkastično gulio preplanule soc-realističke plakate. Najveća vrijednost djela je u slojevitosti iz koje izlazi univerzalnost značenja i nepobitna suvremenost. Tražiti Semjone Semjonoviče samo u Erdmanovoj domovini značilo bi smanjiti značaj autorove riječi.

Joško Juvančić (treći put) i raspoloženi ansambl prokleto dobro su odigrali pjenušavi vodvilj nimalo veselih konotacija. Cijenila je publika maštovitu opuštenost svih sudionika i njihovu opipljivu želju za burleskom ujednačenog ritma, pa nisu izostale ovacije a razuzdana eksplozija čardaškog orgijanja (mizanscenski izvrsna) izaziva najburnije reakcije. Juvančić je jezgrovitim postupkom iscijedio iz svakog člana objektivni maksimum koji trenutno pruža, pa bi bio zločin nečiji doprinos umanjiti.

Ipak, kao i svaki komad i ovaj mora imati svoga prvaka, prvog među jednakima. Damir Lončar ovom ulogom je nadmašio sebe. Iako nije poželjno glumca gurati u neki fah, prostor u kojem Damir kraljevski vlada je komedija. Talentirano spajajući geste i riječi, scenski pokret, u klupko blentavosti, histerije, šeretske zafrkancije, oslobađa urnebesnu energiju koja dikciji nije nimalo smetala. Scene s vježbanjem trube, oklijevanja sa samoubojstvom, ili oponašanja duše u nebu pravi su biseri. Uz njega vucaraju se tupava Maša (prava mjera Dubravke Crnojević) i original mužikinja Ružica Lorković. Namjerni lenjinski profil Franje Majetića, mesarska filozofija Bosanca, mutava fantazija Davora Panića ili dvije fukare-petarde (Krička, Šmit); pa još pravovjerni Jegor (Čokljat), baćuška erotoman (Ico Tomljenović)…

Ne možemo spomenuti cijelu galeriju likova koja se gura iza Semjona dok govori: „Dajte nam bar da šapćući kažemo koliko nam je teško…“

(Davor Špišić, „Pravo na šapat“, Glas Slavonije, Osijek, 19. ožujka 1986.)

Potpis ispod fotografije:

Osječki književnik Davor Špišić