Autor: editor_hnk23

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Trideset jedna godina dijeli nas od smrti (13. srpnja 1990.) jednoga od najznačajnijih osječkih glazbenih umjetnika – dirigenta i ravnatelja Opere Željka Milera.

Njegova smrt bila je iznenadna i neočekivana kako za obitelj tako i za kazališne kolege preminulog umjetnika. Još je taj dan, ni desetak sati ranije, bio u punom radnom zamahu (što je i inače bila njegova osobina) te je s redateljem Petrom Šarčevićem (1935. – 2001.) dogovarao podjelu i osnovnu koncepciju prve glazbene premijere u sezoni 1990./91., „Ero s onoga svijeta“ Jakova Gotovca.

Maestro Miler rođen je u Zagrebu 1932. godine. Tamo je započeo i glazbeno školovanje, a studij dirigiranja završio je 1959. godine u Sarajevu, na Muzičkoj akademiji u klasi profesora Mladena Pozajića. Vrlo rano (1953.) postaje stalnim članom sarajevske Opere (u svojstvu korepetitora solista te kao dirigent).

Godine 1960. dolazi u Osijek te u ovom gradu, osječkom Kazalištu i osječkoj publici ostaje vjeran do svoje doista prerane smrti. U HNK-u djelovao je kao vrsni dirigent, a od 1971. godine i kao rukovoditelj Opere.

Uz taj rad od 1972. maestro Miler je i umjetnički rukovoditelj Annala komorne opere i baleta (kasnije Osječkog opernog biennala), voditelj Komornog orkestra „Franjo Krežma“ i zborovođa u KUD-a „Lipa“.

Često se javljao i kao klavirski pratitelj vokalnih i instrumentalnih solista. Kao dirigent nastupao je na mnogim našim i inozemnim opernim te koncertnim podijima.

Za svoj rad nosilac je brojnih umjetničkih i društvenih priznanja, među njima Sedmoprosinačke nagrade HNK u Osijeku, Nagrade „Milka Trnina“ te Nagrade oslobođenja Osijeka.

Prisjeti na maestra Željka Milera, još i danas, pobuđuju duboku tronutost…

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Ove će godine biti dvanaest godina od odlaska najdugovječnije osječke kazališne umjetnice: redateljice Nade Murat (1927. – 2009.).

Rođena je 16. srpnja 1927. u Čaglinu (kraj Požege), umrla je u Osijeku 29. rujna 2009. Završila je studij režije na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu (B. Gavella, 1956.), iste godine postavila je na pozornici HNK (diplomsku predstavu) „Moć sudbine“ G. Verdija i do svoje posljednje režije, Verdijeva „Krabuljnog plesa“ (1987.), upisala je osamdesetak uprizorenja na osječkoj pozornici.

Nada Murat obavljala je niz umjetničko-organizacijskih dužnosti: bila je pomoćnica i obnašateljica dužnosti intendanta HNK (1968.) i organizatorica i umjetnička tajnica Annala komorne opere i baleta. Za svoj rad nagrađivana je društvenim priznanjima – Nagradom grada Osijeka i Nagradom „Sedmi prosinca“ HNK, priznanjima osječkih Annala i opernog Biennala u Ljubljani, a nositeljica je i odličja Reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića.

***

Predstavljala nam se dosad mnogo puta: kao scenski pratitelj i tumač glazbeno–scenskih domišljaja Verdija, Puccinija, Donizettija… Posjedujući izvanredni smisao za pretakanje „klasične“ glazbeno-scenske strukture u ovovremene teatarske tvorevine, Nada Murat inzistira na nužnosti opernog kazališta kao jednoj još uvijek nedovoljno ispitanoj mogućnosti. Doista lijepi primjeri u tom smislu njezine su režije Massenetove opere „Manon“ i Bellinijeve „Mjesečarke“.

Redateljica osobito cijeni zajednički, timski rad, a još više zajedničko htijenje. „Jedno srce, teatarsko i mnogo pogleda“ – reći će vam. – „Tako se stvara misao o teatru, usklađuju stavovi, čini zajedništvo.“ U suradnji s maestrom Dragutinom Savinom kreatorica je dijela repertoarne koncepcije osječke Opere – orijentiranog na komornu fizionomiju. Kao praktični stvaralac umjetnica je ta svoja shvaćanja demonstrirala u Rossellinijevu „Pogledu s mosta“ ili pak u zanimljivoj predstavi „Napoleon dolazi“ Richarda Rodneya Bennetta.

„Kazalište je za mene ljubav od koje se ne odvaja, uvijek prisutna; ljubav bez koje se ne može, kojoj se valja uvijek, i uvijek iznova, predavati.“ – kaže Nada Murat.

Kaže to, i potom odlazi u sferu svojih novih traganja i teatarskih istraživanja.

(„Kazalište’71“ br. 4)