Autor: editor_hnk23

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Sve je više kazališnih prijatelja osječkog HNK, onih s „vezom“ ali i onih koji je nemaju, pa strahuju da ostanu bez abonentske ulaznice u lijepom, obnovljenom, „plavom“ – novom teatru. Ne čudite se vidite li nekog od njih kako se nespretno provlači između zaposlenih radnika „Ukrasa“ (na užas nadzornog organa!), od foyera do galerije, ne bi li prije drugih proniknuo u sve ljepote ambijenta koji je – s izuzetkom dugih godina koje treba zaboraviti – oduvijek nudio „i više i manje od života“ (Eli Finci): stjecište intime, ono neko vrijeme samovanja u kome nam teatar pomaže u suočavanju sa samima sobom.

 

Dolaze ljudi, mole Ljerku Hedl, šeficu Propagande s dobrim srcem, „da vide samo malo“, rezerviraju sjedalice i redove, lože i pretplate – a sve se odvija kazališno i pomalo bez pokrića: „pravi“ upisi pretplata uslijedit će tek 15. listopada, a i tada će prednost imati – kako je to i red – pretplatnici s najdužim stažom, popis koji je već napravljen. Njih nije malo, no mjesta će biti – za sve. Dobru staru devizu da u kazalište, na svaki način, treba pripustiti svakoga tko to doista istinski želi, prethodnici naše generacije znali su primijeniti s punom ozbiljnošću uvjerenja.

 

Jedna krasna gospođa, teta Pavica (Gertner), iz osječkih kina i galerije i preko četvrt stoljeća „blagajnikovanja“ u beogradskom Ateljeu 212, znala je virtuozno obdariti publiku mogućnošću ulaska u kazališnu dvoranu, a ovu pak napuniti posjetiteljima. Kako je sada kada nje više nema (na „biletarnici“ Ateljea) ne znam, ali da je ostala legenda – ostala je.

 

Prema tome, dobro je i što se osječka organizatorica animatorsko-propagandne službe HNK smješka publici: dobro i za nju i za publiku! Za Kazalište – i za one čiji interes, barem kako sada stvari stoje, nije samo pretpostavljen već i vidljiv.

 

Glas Slavonije, Osijek, 28. rujna 1985.

 

Potpis ispod fotografije:

Ljerka Hedl (nekadašnja) šefica Propagande HNK

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Rođeni Šibenčanin (1952.), Nenad Inđić bio je nadasve originalan i kao glumac i kao osoba. Radio je mnogobrojne i raznolike poslove, ali nadasve mu je bilo stalo do kazališta i do – poezije. Za angažman u osječkom HNK-u (1975.) bio je presudan njegov – talent. Imao ga je u izobilju. U devet osječkih sezona to je i dokazao, s tridesetak ostvarenih uloga, uglavnom velikih i naslovnih (poput Macbetha, ili Jasona u Euripidovoj, „Medeji“).

 

Nije se štedio, igrao je robusno, u skladu sa svojim često „neukrotivim“ temperamentom. Pamti predstave „Kralj Betajnove“, „Kraljevstvo nebesko na zemlji“, „Mandragola“, „Armagedon“… Kolege su ga voljele, Tehnika ga je obožavala (nije slučajno s njima utemeljio družinu „Mušica“ i uradio dojmljivu predstavu „Let iznad nogometnog gnijezda“). Pisao je (i govorio) poeziju, a godine 1984. uspješno je izveo (zajedno s Augustinom Halasom) vlastiti dramski tekst „Kralj i njegova luda.“

 

Te godine otišao je u zeničko Narodno pozorište ostvarivši u osam sljedećih sezona novih tridesetak uloga. Drage su mu predstave „Nasip“, „Asmodejev šal“, „Hasanaga“… U Zenici je igrao i monodrame, režirao, a za ulogu Viteza Di Rippafratta u Turrinijevoj „Krčmarici“ osvojio je, 1989., nagradu za najbolje glumačko ostvarenje na kazališnim igrama u Jajcu.

 

Turbulentna (ratna) zbivanja u BiH odvela su (1993.) Nenada u izbjeglištvo. U Berlinu angažiran je u Theateru Wind Spiel u kojem je igrao predstavu – monodramu „Moj demon je svirač“. S njom je obišao njemačke pozornice Münstera i Hamburga, austrijskoga Beča, a godine 1994. gostovao je u Teatru ITD u Zagrebu i u Puli.

 

Berlin bio je sjedište Inđićevog teatra ITEM u kojem je ostvario vlastiti autorski projekt „Godot je došao“, a režirao je i Turrinijevu „Krčmaricu“. Na velikom tamošnjem Festivalu djeteta izvedena je predstava koju je šest mjeseci pripremao „s ranjenom i uznemirenom djecom iz Bosne“ (kako kaže).

 

Poslije nekoliko godina njemačkoga izbjeglištva, sa suprugom Marijanom i djecom (sada već odraslima) Sanjom i Marinom otputio se u SAD. Na privatnom sveučilištu University of Portland (Oregon), u okviru njihova dramskog semestra režirao je Lorcin „Dom Bernarde Albe“ i potom dobio ponudu jednoga gradskog kazališta za režiju niza od tri Lorcina naslova. Nažalost, životne okolnosti tu su realizaciju onemogućile.

 

Nenad Inđić danas je umirovljenik u Vancouveru (država Washington). Piše – i objavljuje – poeziju… „Pokušat ću napraviti još jednu predstavu“ – kaže. – „Mislio sam, možda nešto od Sokrata ili Krleže, ali na koncu, bit će to – Tin Ujević. Stari se glumac ‘pritajio’ u meni, šćućuren i ljut što sam ga šutnuo u kut… Pišem dosta i pokušavam napraviti kratki film s pjesmama Tina Ujevića, tek da nahranim želju za glumom i – vlastitu sujetu…“

 

 

Potpis ispod fotografije:

Nenad Inđić kao (osječki) Macbeth 1980.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Prisjeti na negdašnje, stare članove HNK ne vraćaju samo sjećanje na umjetničke osobnosti koje su „vladale“ osječkom pozornicom, već dokumentiraju i sjajna repertoarna promišljanja osječkog teatra koji je uvijek bio rasadištem kvalitetnih kadrova. Neki su ovdje počinjali pa odlazili, neki su došli kao mladi umjetnici i tu – na sreću osječkog Kazališta, što znači: i publike! – i osta(ja)li. Jedna od tih umjetnica je i operna prvakinja Štefica Petrušić.

 

Rođena je u Tivtu (Kotor, Crna Gora) 1933., u hrvatskoj enklavi, školovala se u Zagrebu a prvi angažman dobila je u Rijeci gdje je debitirala kao Oscar u Verdijevu „Krabuljnom plesu“. Od 1961. do 1985. bila je solistica, prvakinja osječke Opere u kojoj je – zajedno sa suprugom, dirigentom Antunom Petrušićem – ostavila neizbrisiv trag.

 

Na osječkoj pozornici u tih je četvrt stoljeća otpjevala i interpretirala zamjernih 60 naslovnih, glavnih i velikih uloga opernog i operetnog žanra domaćih i svjetskih autora. Mnoga su od tih izvođenja bile praizvedbe i/li prva izvođenja u ondašnjoj Jugoslaviji. Od Monteverdija do Richarda Rodneya Bennetta, i od Lisinskog i Zajca do Dragutina Savina, Štefica je Petrušić svojim lirsko-koloraturnim sopranom, visokom profesionalnošću ostvarila (i ostavila) trajne dojmove.

 

Spomenimo – publici najdraže njezine uloge: Lucia di Lammermoor (Donizetti), Gilda i Violetta (Verdi, „Rigoletto“ i „Traviata“), Rosina (Rossini, „Seviljski brijač“), Cio-Cio-San i Mimi (Puccini, „Madame Butterfly“ i „La Bohème“), Manon (Massenet), Maria Golovin (Menotti) i Tena (Savin).

 

Točno prije 35 godina, u prvoj sezoni (napokon) novoobnovljenoga gledališta HNK, 30. ožujka 1986. Štefica Petrušić obilježila je 25-godišnjicu umjetničkog rada kao Cio-Cio-San u Puccinijevoj „Madame Butterfly“, pod dirigentskim vodstvom maestra Antuna Petrušića. Bila je to i posljednja sezona njezina nastupa pred osječkom publikom.

 

Bračni par Štefica i Antun Petrušić svoje visoke godine danas žive u zagrebačkome Domu umirovljenika prisjećajući se, vjerujem(o), i onih – sada već davnih dana. Kao što se i mi prisjećamo tog umjetničkog para…

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Zamislio sam da napišem pisamce. Vrlo nježno, s onim bitnim podatcima o življenju: da sam uglavnom dobro… (a kako si Ti?)… Ne radujem se snijegu, ali ga ipak volim vidjeti. Kupujem knjige i pijem duple kave, prečesto… i ne bojim se za svoje srce.

 

Onda sam svratio u Kazalište, popio kavu kod tete Kaje, pozdravio se s jednim Nenadom (stalno ratujemo, pomalo) i odigrao verbalnu partiju s malim Pažem. Buki je izostao s piva, Pjer (kome je tužno kada ne radi bife) pročitava „Antigonu“ petnaesti put s glumcima… I tako… shvatih, ništa od moga pisma. Okrenuh se kazalištu.

 

Ipak, dakle – o kazalištu!

 

Tekst koji slijedi napisala je jedna Zvjezdana (Šarić). Ona je dramaturg, pisala je i dramske tekstove (koji su joj izvođeni) uređivala je list Pozorište u Novom Sadu, a sada, mislim, radi na novosadskoj Televiziji. Tekst se zove Glumački salon i objavljen je u jednom broju subotičkih Rukoveti.

 

Evo, dakle, tog njezina teksta – u izboru po srodnosti…

 

Jak miris kazališne šminke, acetona i bezbojnog vazelina. Neponovljivi mirisi prašine sa scene i iznošenih kostima. Neke tvrdo uštirkane velike bijele kragne i izlizani rubovi svilenih haljina što se besmisleno vuku metući pod glumačkog salona pred izlazak na scenu, čiji pod također metu, ali sa nešto više žara. A to je razlika. Gumena bezlična lica pod maskom. Tanak, plavičasto-sivi dim presijeca lijevo oko kao svilena nit.

 

Julija: Daj mi dim.

 

Dadilja: Dobra cigareta.

 

Julija: Što me stežu ove cipele…

 

Dadilja: Obuci svoje, pod haljinom se i tako ne vidi što ti je na nogama.

 

Julija: Pa da me onaj akrap ubije.

 

Dadilja: Bože, što je ovo dugačak komad…

 

Romeo: (punih usta) Idite u rekvizitu na meze i piće. Tošo dobio kćerku pa časti.

 

Dadilja: Ja večeras ne izlazim na poklon.

 

Romeo: Opet brišeš.

 

Aplauz. Kratak, prigušen smijeh i žagor. Još jedna pauza. Još jedan čin. Opsjedanje toaleta u dnu hodnika, obloženog ogledalima, uz šank bifea. Što ćemo sutra za ručak? U vitrini kuhana jaja, sardinice, ringlice, „Zdenka“ sir. Tko još jede sardine u pauzi predstave? Otkupljena predstava! Znači, igramo boksersku verziju. Normalno. Oni su morali doći, jer su karte besplatne. Mi moramo igrati da bismo zaradili plaću. A umjetnost? Ona je tu negdje. Između. Čega? Sardina, „Zdenke“, sutrašnjeg ručka, mirisa prašine i šminke i onih velikih ogledala u dnu hodnika i mraka. I mraka.

 

Glas Slavonije, Osijek, 21. siječnja 1984.

 

Potpis ispod fotografije:

Vladimir Androić, Kolaž (2018.)