Piše: Ljubomir Stanojević©
„Nisam mislio da ću ikada više ući u ovo gledalište, a tužni povod komemoracije našem Pešutu vratio me u moje i njegovo kazalište, kazalište svih onih koji su za nj živjeli… I tek sada vidim koliko mi je teško!“.
Bile su to riječi Isidora Munjina (1928. – 2010.), dugogodišnjeg prvaka Drame HNK, na komemoraciji Mili Pešutu (Osijek, 1950. – Osijek, 1994.), kada je, ne samo emocijom istinskoga kolege, već i iskreno tronuta čovjeka, došao dati posljednji pozdrav dramskome glumcu i (u to vrijeme) tehničkomu direktoru HNK.
Pešut je rođen u Osijeku i tu je, u gimnazijskim danima, počela njegova ljubav i za kazalište, i za samostalno (u početku amatersko) kazališno iskazivanje. Profesionalno u HNK je stupio 1. veljače 1972. Svojem je kazališnom snu ostao vjeran do posljednjeg dana i daha. Bio je iznimno omiljen zbog svoje jednostavnosti i posvemašnje odanosti teatru. Višestrukih sposobnosti, u kazalištu je participirao sveukupnim angažmanom – kao inspicijent i scenograf, kao direktor i pjevač, po potrebi i plesač…
Pa ipak, bio je i ostao, prije i iznad svega – (samo) Glumac. S tim velikim, početnim slovom. Od malih, epizodnih rola do zahtjevnih zadataka, kakvi su primjerice bili Menteith u Shakespeareovu „Macbethu“, Messer Nicia u Machiavellijevoj „Mandragoli” ili Oktavije u Camusovu „Kaliguli“, Pešut je dnevno „učio“ kazalište, poklanjajući mu doslovce sve svoje vrijeme i preokupacije. Odigrao je niz Krležinih likova – od gluhonijemog prosjaka u predstavi „U agoniji“, do Streleca u „Vučjaku“, Obersta Heinricha u drami „U logoru“ ili Orlandova pacijenta u Krležinu filmskom scenariju „Put u raj“. Igrao je i u dramama Marinkovića, Brešana, Paljetka, Hadžića, Šovagovića i brojnih stranih autora.
Osobito je značajan Pešutov ulog u predstavama opereta i mjuzikla na osječkoj pozornici. Tu se iskazao kao Marinko u „Maloj Floramye“ i Willy u „Splitskome akvarelu“ Ive Tijardovića, zatim kao Bokčilo u „Dundo Maroju“ Držića, Foteza, Stražičića i Jusića. Stranome mjuziklu odužio se sudjelovanjem u „Guslaču na krovu“ Stein-Bocka (Močah) i ulogom krčmara u „My fair lady“ Lernera-Loewea. Kada je trebalo, Pešut je znao uskočiti i u balet plešući, na primjer, u ansamblu velikog valcera u „Evgeniju Onjeginu“ P. I. Čajkovskog.
Mile Pešut živio je častan i pošten (ne samo kazališni) život. Osvjetlao je obraz HNK-u kao jedan od prvih dragovoljaca Domovinskog rata, u kojem je sudjelovao s voljom i uvjerenjem i čvrstom ljudskom mišlju o potrebi obrane rodne grude, ali i potrebi uspostave istinitih, pravih ljudskih vrijednosti i pred sobom i među drugima. Njegova neupitna ljudska okomica bila je pouzdani oslonac. I zato su Pešuta ljudi – jednostavno voljeli. To se do danas nije promijenilo.
Hrvatsko slovo, 2. listopada 2009.
Potpis ispod fotografije
Neupitna ljudska okomica: Mile Pešut (1950. – 1994.)
