Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku

Autor: editor_hnk23

  • Grad Osijek poklanja ulaznice povodom 235. rođendana

    Grad Osijek poklanja ulaznice povodom 235. rođendana

    Draga publiko, povodom 235. rođendana Grad Osijek poklanja svojim građanima 50 besplatnih ulaznica za svaku od navedenih predstava:

    4.prosinca u 19 sati SAN LJETNE NOĆI
    6.prosinca u 18 sati ZMAJEVI KOJI NE LETE
    7.prosinca u 20 sati ZMAJEVI KOJI NE LETE

    Po svoju besplatnu ulaznicu možete doći 2. prosinca od 9 do 13 sati na blagajnu HNK u Osijeku.

     

    SAN LJETNE NOĆI

    Shakespeare se u velikome stilu, 12. studenog, vratio na pozornicu HNK u Osijeku ranom komedijom iz svojega opusa, dramskim tekstom nadahnutim grčkom mitologijom, a koji je svakako jedan od njegovih publici najpoznatijih. Naraciju prepunu komičnih obrata kojima ljubav se karikira do krajnjih granica, dramske odnose unutar ljubavnih trokuta u noći kad dan najduže traje, kad sve biljke dobivaju ljekovita svojstva, a nadnaravna bića se upliću u sudbine ljudi režijski će na scenu postaviti, novom energijom prožeti mlada i darovita Tamara Damjanović.

    ZMAJEVI KOJI NE LETE

    Prije dvije godine osmišljen poseban program pod nazivom „Ctlr Alt“ namijenjen je mlađoj publici, a svrha mu je nužno generiranje nove publike kroz programsku ponudu sazdanu od manjih, suvremenih, alternativnih predstava. Ove sezone u sklopu programa je i premijera u produkciji koprivničkog kazališta Oberon i HNK u Osijeku. Riječ  je o predstavi Zmajevi koji ne lete nastaloj prema istoimenom romanu za mlade Ivane Šojat, u dramatizaciji i režiji Damira Mađarića. Roman je 2021. ovjenčan nagradom dječjeg žirija Ptičica nagrade Grigor Vitez, a ušao je i u finale regionalne nagrade Mali Princ u Tuzli. Predstava na pitak, emotivan način obrađuje zapravo mučnu temu mladenačke ovisnosti o takozvanim „osvježivačima“, kao i temu obiteljskog rastrojstva i emocionalnog zlostavljanja.

  • Zrcali se tu Shakespeare čak i kad odjekuje heavy metal

    Zrcali se tu Shakespeare čak i kad odjekuje heavy metal

    Neobična drama, nastala točno na prijelazu iz ranije u srednju fazu stvaralaštva, te neposredno pred tzv. razdoblje zlatne komedije, ne poziva se izravno ni na jedan izvor, a opet uzima od svuda pomalo

    Jedna od najpopularnijih Shakespeareovih drama, ‘’San ivanjske noći’’ (1595.), kojem iako se poziva na prijevod Milana Bogdanovića, redateljica Tamara Damjanović mijenja naziv u ‘’San ljetne noći’’, u svojoj slojevitosti, podjelama na svijet imaginacije i racionalnosti postavlja dva pitanja. Možemo li vjerovati onome što vidimo i možemo li vjerovati onome što čujemo. Sve što se događa u svijetu imaginacije ne propituje samo jezik kojim se mnogobrojna lica unutar šume miluju ili mačuju, nego i propituje odnos pisca prema tekstu te nas kao njegovih recipijenata. Neobična drama, nastala točno na prijelazu iz ranije u srednju fazu stvaralaštva, te neposredno pred tzv. razdoblje zlatne komedije, ne poziva se izravno ni na jedan izvor, a opet uzima od svuda pomalo. Miješa se visoko i nisko, razni slojevi društva (od atenske aristokracije do onih najnižih), dramsko i prozno te stalno naglašava prevrtljivost ljubavi.

     

    Farsu i fantaziju, komediju koja lako može odskliznuti u tragediju, Tamara Damjanović u HNK Osijek čita suvremeno, imajući na umu tradiciju. Donekle slijedi Shakespeareove upute po kojima bi na sceni trebala biti Atena i šuma u njezinoj blizini pa tako Sheron Pimpi Steiner u dojmljivoj scenografiji mitske, po potrebi tamne, lude šume (čije mijene vješto naglašava oblikovatelj svjetla Luka Matić) s raznim puteljcima i naglašenom dubinom, i prije početka same predstave oblikuje potrebnu iluziju kojoj će Mjesec biti glavnim saveznikom. No tu iluziju ne prate kostimi Ivane Živković.

     

    U poigravanju s prepoznatljivim elementima pojedine kulture i svakodnevnom odjećom čine se odviše nezgrapnima (pogotovo u slučaju četvero ljubavnika), dok su u vilinskom svijetu najprecizniji. Tri svijeta vilinji, ljudski i onaj zanatlija kadikad se približavaju, a kadikad udaljuju od barda kraćenjem te upisivanjem upadica i dosjetki. U iščekivanju raskošna vjenčanja Tezeja (Duško Modrinić) i Hipolite (Selma Mehić) u šumu bježe četvero ljubavnika oko kojih će se posredstvom upletanja vilinskih čarolija stvoriti više trokuta i zabuna, paralelno će zanatlije spremati ‘’Pirama i Tizbu’’ za vjenčanje, a publika će sve te zapetljancije shvaćati ovisno o životnom iskustvu, bajkovito, humorno ili ozbiljnije slojevito.

    S istančanim sluhom za komediju Ivan Simon kao Vratilo licem i tijelom, stvaranjem jezika koji neodoljivo podsjeća na ‘’Tesnu kožu’’, iznimno oblikuje minijature samostalno i u suigri. Uvjerljivi su Aljoša Čepl kao veliki redatelj Dunja s gitarom koji će svaku intervenciju začiniti aluzijom na stvarnost i standardno urnebesan u komedijama, Frula Miroslava Čabraje. Nešto su na početku slabiji Spretko (Matko Duvnjak Jović) i Gladnica (Dora Bogdanović), no kako vrijeme odmiče, izbore se za svoj prostor.

     

    Ljudski svijet nema tu lepršavost. Tezej Duška Modrinića prazan je i nezanimljiv, tu da zadovolji formu. Hipolita Selme Mehić izvan gracioznih pokreta nema dovoljno prostora da pokaže svu svoju kritičnost, čuđenje i dubinu koja je upisana u to lice. Ivan Ćaćić kao Lisandar uobičajeno je pouzdan, Hermija Antonije Mrkonjić izgubljena u naivnosti i vriski, Demetrije Antonija Jakupčevića solidan, Helena Ivane Soldo Čabraja taman na finoj granici komičnosti, zajedljivosti, ljubomore i pretjerivanja uvjerljivo iznosi svu prevrtljivost i hirovitost mladenačke ljubavi. Đavolji spletkaroš iz vilinjeg svijeta, Puk Matije Kačana zaluđuje tragikomično zaljubljive žrtve, ali i svojega gospodara Oberona (Armin Ćatić). Protrčko tu nije kao u čitanju Popovskog (Gavella, 2008.) glavna uloga predstave, on je više promatrač, onaj koji umjesto da leti, uskače u lože, šulja se i zavodljivo promatra Hermiju. Ćatićev Oberon ironizira stihove te utjelovljuje glasnog i podrugljivog alfa vilenjaka. Titanija Sandre Lončarić u početku ne dolazi do izražaja da bi u sceni bestijalnosti s pomagarčenim Vratilom, snažnih nagona nakon što je i ona začarana, iznijela vještu ironijsku interpretaciju.Tamara Damjanović je od prošle veće ansambl predstave, Karakaševa ‘’Sjećanja šume’’ 2018. u Gavelli, napravila iskorak.

     

    Bez obzira na to što pojedini elementi nisu najspretnije uklopljeni i što su dramaturški prijelazi mogli biti mekši, u cjelini je riječ o predstavi koja je zabavna i funkcionira, ali i ostavlja prostora za promišljanje. Zrcali se tu Shakespeare čak i kad u šumi odjekuje heavy metal te nam pokazuje kako kazalište počinje ovdje i sad. I da vremena nikad nisu toliko mračna da im se ne bismo glasno nasmijali u brk.

    Piše: Anđela Vidović

    29.11.2021.

    Izvor: Express 24 sata

  • Obiteljska subota: San ljetne noći

    Obiteljska subota: San ljetne noći

    Prva ovosezonska obiteljska subota, rezervirana za 4. prosinca, donosi komediju Williama Sheakespearea San ljetne noći redateljice Tamare Damjanović. S početkom u 19 sati možete uživati u djelu nadahnutim grčkom mitologijom. Ulaznice po cijeni od 40 kuna možete kupiti na blagajni HNK u Osijeku ili online.

  • Održana premijera Orašara

    Održana premijera Orašara

    Sinoć je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku premijerno izveden balet Orašar. Jedno od najljepših djela baletne literature, bijeli balet glazbenog velikana P. I. Čajkovskog, režirao je i koreografiju potpisao Dinko Bogdanić.
    Suradnik redatelja i koreografa je Vuk Ognjenović, dirigirat će maestro Filip Pavišić. Kostimografiju i scenografiju potpisuje Neven Mihić, oblikovatelj svijetla je Tomislav Kobia,  a baletni majstori Sara Epifany Erceg, Laura V. Farrera i Vuk Ognjenović.
    Orašara možete pogledati:
    29.11.
    30.11.
    09.12.
    11.12.
    16.12.
    17.12.
    18.12.
    20.12.
    21.12.
    22.12.
    “Sve što smo iz djetinjstva htjeli sačuvati”
  • HUGO KLAJN

    HUGO KLAJN

    Piše: Ljubomir Stanojević©

     

    Četrdeset je godina prošlo od smrti redatelja i čuvenog profesora Kazališne akademije dr. Huga Klajna (Vukovar, 30. rujna 1894. – Beograd, 2. prosinca 1981.). Bio je neuropsihijatar i psihoanalitičar (studirao je u Beču kod Sigmunda Freuda). Posvetivši se režiji poslije Drugoga svjetskog rata, najdosljednije je provodio Sistem Stanislavskog i ujedno koristio iskustvo u oblasti psihoanalize.

     

    Bio je jedan od najboljih poznavatelja Shakespearea čija je djela i prevodio. Autor je udžbenika „Osnovni problemi režije“, knjige kazališnih kritika „Život dvočasovni“, „Pojave i problemi suvremenog kazališta“ i dr.

     

    Surađivao je u listu „Kazalište“, iz čijeg prvog broja (1/1965.) prenosimo dijelove teksta objavljenog  u izvornoj, ekavskoj varijanti (tada zajedničkog, hrvatsko-srpskog jezika), a za ovu prigodu prevedena na hrvatski jezik.

     

    KAZALIŠTE I JA

     

    Pitam se, jesam li se uopće nekad opredijelio za kazalište?

     

    A u tome što je kazalište za mene postalo, i ostalo predmet jedne trajne i duboke ljubavi, ali više predmet mog divljenja i proučavanja nego smjelog osvajanja, u tome je osječki teatar vjerojatno odigrao, ako ne presudnu, onda zacijelo značajnu ulogu. Evo kako je to bilo:

     

    Uskoro poslije svog osnivanja, negdje oko 1909., osječko kazalište gostovalo je u Vukovaru sa Ogrizovićevom „Hasanaginicom“, u režiji, koliko se sjećam, Josipa Pavića, koji je igrao i Imotskog kadiju. Za scenu u kojoj Hasan-aga pokušava rastjerati svoj dert s pomoću robinje i pjesme, bili su potrebni svirači. Odrediše mene i dva moja druga, učenike petog ili šestog razreda. Radosno uzbuđeni, dogovorismo se što da sviramo i što da dodamo ako ta pjesma bude prekratka za našu scenu. Visoki i mršavi glumac koji je igrao slugu Huseina maskirao nas je i kostimirao, i objasnio da moramo početi svirati kada on mene povuče za rukav, a prestati tek kada on isti znak ponovi.

     

    Kad je došao taj veliki trenutak, Huso nas uvede na pozornicu. Stao je predamnom i ja sam piljio u njega, a moji drugovi u mene. Pošto smo na ugovoreni znak zasvirali, oslobodili smo se, zaboravili na tremu, i za trenutak sve je bilo divno. Ali odmah zatim, sasvim iznenada, Hasan-aga grmnu: „Umuknite, gusle i tambure!“.

     

    Ja se skamenih. Vidjevši da sam prestao svirati, i moji drugovi se povedoše za mojim primjerom. Huso kao da se malo zbunio, zatim se okrene nama i izvede nas bez riječi.

     

    Uvjeren da sam upropastio scenu i predstavu, sav očajan, samo što nisam zaplakao, kad sam se Husi ispričavao što sam prestao svirati, ne sačekavši drugi znak. On, već zauzet drugim poslom, samo me je uzgred pogledao: „Kakav drugi znak? Prestali ste upravo onda kada je i trebalo“.

     

    Vjerujem da je više nego sumnjivi uspjeh koji sam postigao tom svojom prvom i jedinom glumačkom kreacijom, pridonio tomu što i danas, poslije dva desetljeća redateljskog i pedagoškog rada, kad su moji učenici redatelji u mnogim kazalištima i na televiziji, i nastavnici Akademije (pravi, jer su – završivši stručnu školu – postali asistenti, pa docenti, pa izvanredni profesori – sve po redu), još vidim neriješene probleme (gdje oni raspolažu gotovim odgovorima), što mi je Thalia ostala nešto tajanstveno, nedokučivo i nedostižno, i što se nikad nisam osjećao kao njen miljenik, nego uvijek kao njen smjerni poklonik i obožavatelj.

     

    („Kazalište“, Osijek, br. 1, prosinac 1965.)

     

    Potpis ispod fotografije

    Smjerni Thalijin poklonik: prof. dr. Hugo Klajn