Koprodukcija Zagrebačkog gradskog kazališta Komedije i UO Tesle teatra
Kontrabas je gorko slatka poetska monodrama o usamljenom mladom glazbeniku koji živi sam sa svojim kontrabasom. Iako ga njegov instrument obogaćuje i ispunjava, on ga u isti čas opterećuje, živcira i ljuti. U opisu ove neobične simbioze saznajemo mnogo o mladom glazbeniku: o njegovoj ljubavi, razmišljanjima i životnim namjerama.
Kroz nježni humor kojim je protkana ova priča, autor progovara i o mnogim aktualnim temama koje nisu direktno oslovljene: o samoći, nesigurnosti – o izazovima modernog svijeta.
Kontrabas je djelo poznatog književnika Patricka Süskinda koje je izvorno nastalo na njemačkom jeziku. Ovog autora široka publika najviše poznaje po njegovom slavnom romanu Parfem koji ima i svoju poznatu filmsku inačicu.
Süskind majstorski opisuje prostore unutarnjih fantazija i emotivnih previranja svojih likova, pa tako i u Kontrabasu donosi simboličnu priču o osjetljivom, ali nezgrapnim instrumentu koji zapravo opisuje glazbenika – njegovog vlasnika.
Projektom Kontrabas mladog glumca Filipa Sertića Kazalište Komedija ponovno daje priliku za suradnju autorima sa nezavisne kazališne scene.
BALKANSKI ŠPIJUN predstava je prema antologijskom tekstu predvodnika suvremene komediografije Dušana Kovačevića. Tekst je prvi put postavljen 1983. godine, a nakon toga je snimljen i film koji je stekao kultni status. Likovi su paradigma i simbol različitih društvenih stanja. Raniji odnos vlasti i pojedinca danas se mijenja u odnos pojedinca prema različitim centrima moći koji stvara nove osobne i društvene paranoje uz briljantne crnohumorne dijaloge i kritiku sistema. Kovačevićevi motivi izvrsno funkcioniraju u svim društvenim i političkim okolnostima.
Predstavu režira talentiran i višestruko nagrađivan redatelj mlađe generacije Vanja Jovanović, a u predstavi igraju Ljubomir Kerekeš, Ljiljana Bogojević, Elizabeta Brodić, Marinko Leš i Robert Španić.
Koprodukcija Hrvatske drame s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu i suradnja s Talijanskom dramom
„Enigmatske varijacije“ neobična su ljubavna priča i svojevrstan triler suvremena francuskog pisca, filozofa, dramatičara i filmskog redatelja Éric-Emmanuela Schmitta napisana 1996. godine. U drami „Enigmatske varijacije“ dva lika, jedan uspješan pisac i jedan novinar, u bezbrojnim varijacijama vode nas kroz napetu priču, koja poput kakva psihološkog krimića otkriva ljubavni odnos svakoga od njih prema tajanstvenoj ženi. Žena, koja je za obojicu emotivno vrlo značajna ostaje skrivena, a brzi i neočekivani obrati završavaju iznenadnim raspletom koji otkriva kako zapravo ništa nije onakvo kakvim se činilo. Naslov ove intrigantne drame referira se na djelo britanskoga skladatelja Edwarda Elgara „Varijacije na izvornu temu“, djelo koje prema riječima samoga skladatelja skriva jednu melodiju koju ne razumijemo, koja je neuhvatljiva, istodobno prisutna i odsutna. Sukob dvojice muškaraca ujedno predstavlja i sučeljavanje dvaju suprotnih principa, pogleda na stvarnost, život, stvaralaštvo i običnu svakodnevicu, ljubav i žudnju, sve isprepleteno s autorovim autobiografskim preokupacijama o ljubavi, smrti, bolesti, samoći… Ovaj intrigantan komad režirala je jedna od najvećih umjetnica hrvatskoga glumišta Neva Rošić, koja je isti tekst protekle sezone s golemim uspjehom postavila u Talijanskoj drami.
U „Enigmatskim varijacijama“ gledamo dva dramska prvaka, riječkog Aleksandra Cvjetkovića kao pisca nobelovca i zagrebačkog Luku Dragića u ulozi novinara.
Kontrola i doziranost emocija pružaju užitak gledanja ove predstave, svaki gledatelj u svojoj glavi vrti nekoliko mogućih inačica svakog preokreta, da bi se na kraju priče suočio s činjenicom kako je autor stvorio priču o ljubavi dva muškarca i jedne žene koja je nepredvidljiva baš kao i ljubav sama. Svega toga bila je i te kako svjesna Neva Rošić te je svoju režiju svela na čisti minimalizam. No iz njega se jasno vidi da je s glumcima pomno radila na svakoj emociji, kako onoj koju treba pokazati tako i onoj koju treba sakriti. Zbog toga obojica (Aleksandar Cvjetković i Luka Dragić), kao u skladbi po kojoj je drama dobila ime, imaju svoj dio partiture u kojem istinski blistaju. Bojana Radović, „Večernji list“
Koprodukcija s Gradskim dramskim kazalištem Gavella
Studeni u HNK-u u Osijeku obilježit će premijerna izvedba kultnog teksta velikana hrvatskog glumišta, Fabijana Šovagovića. Tekst koji radnjom započinje u Ladimirevcima, u trećoj godini pošasti zvane Drugi svjetski rat, odavno je postao kulturološkim općim mjestom. Kako kroz kazališnu izvedbu koja je u život puštena u Gavelli, 12. ožujka 1982., s autorom teksta u glavnoj ulozi, tako i kroz filmski prvijenac Branka Schmidta, 1988. Šovagovićeva dramska kronika (kako ju žanrovski kategorizira autor – kulturološki i svjetonazorski sukus Slavonije) u osječkom je teatru premijerno zaigrala 19. svibnja 1983. u režiji Joška Juvančića, a posljednji put izvedena u siječnju 1987. (nakon obnove 1985.). Sokol ga nije volio sad se vraća na najbolji zamisliv način: koprodukcijom HNK-a u Osijeku i Gradskog dramskog kazališta Gavella, u združenosti rečenoga krajobraza ravnice i “poprišta” praizvedbe, u režiji Filipa Šovagovića.
“Crvena voda” priča je o nestanku sedamnaestogodišnje djevojke koja je iščezla jedne rujanske subote godine 1989., nakon ribarske fešte u malom mjestu na dalmatinskoj obali. Policijska potraga ne daje nikakve rezultate, a okolna politička zbivanja – pad jednog sistema, društvene promjene i rat – zasjenjuju nestanak djevojke koji pada u zaborav. Obitelj – otac, majka i brat blizanac – jedini su koji i dalje traže nestalu Silvu. “Crvena voda” proteže se kroz 27 godina, prateći daljnji usud ljudi upletenih u nestanak, od ukućana, osumnjičenih, pa do inspektora komunističke milicije. Kroz njihove sudbine roman zahvaća tri desetljeća života u Hrvatskoj.