Moonwalk slavi nezaboravnu glazbu Michaela Jacksona, jednog od najvećih umjetnika 20. stoljeća. Iako je Jackson prerano preminuo, njegova glazbena ostavština ostaje živa i nadahnjujuća. Ansambl Europaballett priča priču o Jacksonovom životu i njegovoj dubokoj povezanosti s glazbom. To je posveta kralju popa i njegovoj ostavštini koja i danas dira ljude diljem svijeta. Koreografija Petera Breuera bilježi energiju i strast Jacksonove glazbe i interpretira je kroz različite plesne stilove. Od klasičnog baleta do suvremenih plesnih tehnika, različiti stilovi se kombiniraju kako bi se stvorila fascinantna i svestrana izvedba. Uživajte u glazbi Michaela Jacksona i snažnoj koreografiji koju izvodi Europaballett St. Pölten.
Pridružujući se obilježavanju stote obljetnice smrti slavnog opernog skladatelja Giacoma Puccinija, HNK u Osijeku glazbeni premijerni ovosezonski niz otvara njegovim dvjema jednočinkama: Sestrom Angelicom i Plaštem, koje će u listopadu biti izvedene pod ravnanjem maestra Filipa Pavišića, u režiji Lee Anastazije Fleger.
Riječ je o dvjema jednočinkama koje, s Giannijem Schicchijem (u HNK-u u Osijeku premijerno izveden u travnju 2022. s Busonijevim Arlecchinom) čine fantastičan Puccinijev triptih kojim majstor opernoga žanra pokazuje i dokazuje umijeće prenošenja najdubljih emocija unutar kratke, vremenski ograničene forme, istančanu suptilnost gradacije emocija koje kod publike bude najdublju empatiju.
Tračevi Neil Simona njegova su jedina farsa. Pisac koji je pisao nježne situacijske komedije, u trenucima vlastite poljuljanosti i osobne krize odlučio je sam sebe razvedriti farsom. Bio je to njegov recept protiv tuge i depresije, lijek za osobna razočaranja i opću krizu smisla. A to je značilo dotjerati karaktere do granice izdržljivosti, na rub karikature, gurnuti ih u kaos u kojem se njihovi brižno izgrađeni životni modusi ruše kao kao kula od karata. Jasna su pravila farse: moramo gledati junake koji se nalaze u nevolji. Gadnoj nevolji. Tragičare. Način na koji se oni pokušavaju izvući iz neprilike u kojoj su se zatekli nama je smiješan. Smiješan nam je zato jer ih prepoznajemo: prepuni su mana, sebičnosti i oholosti, sitnih i krupnih slabosti. Poroci su im u krvi, prikrivanje vlastitog jada njihova je neprestana dužnost. Zato im se smijemo kad se, suočeni s problemom, zakopavaju sve dublje i dublje. Takve je junake Neil Simon stavio u Tračeve, ljude visokog društva, ljude iz politike i medija. Ljude koji ovise o javnoj slici, o onome što drugi misle o njima, o onome što se o njima priča. Iako je ovaj komad napisan osamdesetih godina prošlog stoljeća vizionarski je anticipirao slabosti društva u kojem živimo danas. Društvene mreže nametnule su suvremenom društvu ovisnost o javnoj slici, lažnoj slici koju protagonisti sami kreiraju kako bi izgledali bolji. A to je upravo ono čemu se Simon ruga. On će svoje likove okrnjiti smiješnim tjelesnim povredama: jednog su ukočila leđa, drugi je istegnuo vrat, ljepotici su natekla usta, druga je u svrabu od alergije. Psihijatar je lud, odvjetnik je gluh, simboli moći su se rasuli po podu kao pribadače na koje se u svakom trenutku svi mogu nabosti. A sve to zbog jednog pucnja iz pištolja, zbog jednog poteza nekog očajnika tamo u pozadini koji je odlučio da na trenutak prekine tu iscrpljujuću igru lažne fasade.
Slično kao u McDonaghovom filmu “Duhovi otoka”, gdje centralni ženski lik Siobhán odluči napustiti malu otočku zajednicu i zaposliti se u knjižnici u gradu, i Billy pokuša ostvariti neki drugi život, negdje drugdje. Pritom je priroda Aranskih otoka (spomenuta dva naslova zajedno s “Poručnikom od Inishmora” čine Mcdonaghovu Aransku trilogiju) zadivljujuća u svojoj ljepoti i zastrašujuća u okrutnosti, a nalik su joj i ljudi: karakterni, ogrubjeli, živopisni, teško pokazuju emocije, a kad one jednom izađu, iskaz im je nerijetko silovit, eksplozivan. Upravo to privlači i irskog dramatičara koji u “Billyju”oslikava sugestivnu galeriju lica: od sestara koje se doimaju kao da smo pred nekim dvoglavim bićem, preko mjesnog donositelja novosti u neprestanoj potrazi za što dojmljivijim vijestima, do 90-ogodišnje alkoholičarke, stanovnici Inishmaana pričaju s kamenjem i “bulje u krave”. No njihova “pomaknutost” i osebujnost niti znače da ih pisac ironizira ili im se ruga, naprotiv – osjećaja smo da ih podržava, niti da ih ne možemo zamisliti negdje drugdje, daleko od Inishmaana. Možemo, jer McDonagh slika studiju usamljenosti, ovdje dodatno podcrtanu Billyjevim fizičkim stanjem, “koji nima samo slabe ruke, neg i noge”, i na kojeg “su sve nevolje napale”. Ljudi si na otoku u Galwayskom zaljevu nanose bol i isključuju drugačije, kao što to čine bilo gdje drugdje. Otrgnuti se od toga, potražiti sreću, suprotstaviti se, vitalno je, buntovno središte ovoga teksta.
U jednom slavonskom gradu sredinom prošlog stoljeća, u malom pansionu skupilo se šaroliko društvo, iz samo njima znanih razloga.
Šarmantna vlasnica pansiona, Ruža, svojom vedrinom i zavodljivošću očara sve goste pansiona. Osim jednog! Iznervirana njegovim stavom prema ženama i njoj samoj, odluči da će i njega zavesti, samo kako bi mu dokazala da nije imun na ženske čari.
U urnebesnom zapletu punom predvidljivih i nepredvidljivih situacija, u izvedbi izvrsnih glumaca, dotičemo se vječne teme muško-ženskih odnosa, ženskih izbora, prava i sloboda; muške zatucanosti, ali i očaranosti ženama.
I sve to uz obilje smijeha. Što ne isključuje ukazivanje na probleme svakog društva kada je riječ o ženama i muškarcima. Jer dobra komedija zabavlja, upozorava, uči, osuđuje i opravdava! I donosi neočekivana rješenja.