Poznata je činjenica da se ubojica uvijek vraća na mjesto zločina. Ako on je, onaj koji mislim da je, onda se ubojica neće vratiti na mjesto zločina, jednostavno zato što ubojica „je“ mjesto zločina. Ubojica je sustav. Zlo je odnos prema drugome. Zlo je odabrati zlo.

Subcomandante Marcos i P. I. Taibo II: Muertos Incomodos – Falta lo que Falta

Dan umorstava u povijesti o Hamletu (1974.) dramska je adaptacija Bernarda-Marie Koltèsa (1948.–1989.), na kojoj se temelji naša predstava, a sublimira događaje iz Hamleta u jedan jedini dan i na samo četiri lica, za koja se čini, da zatvoreni u posmrtnom bunkeru uprizoruju uvijek jednu te istu dramu. Svjedoci smo sukoba dviju generacija i dva svjetonazora: Hamlet i Ofelija protiv Klaudija i Gertrude, koji podupiru interpretaciju raskola koji Hamlet utjelovljuje već kod Shakespearea, jer izražava radikalnu sumnju u dominantni poredak elizabetanske Engleske i optimističnu sliku svijeta 16. stoljeća. Critchley i Webster pišu da je „Hamletov svijet određen sveprisutnošću špijunaže“ i da je „Hamlet drama nadzora u policijskoj državi“. Jan Kott bi rekao da se Hamlet opire “velikom mehanizmu povijesti” ili “feudalnom klanju” koji u nezaustavljivim ciklusima pretvara krvnike u žrtve i žrtve u krvnike. Suvremena čitanja Shakespearea utjecala su na Koltèsovu adaptaciju, a mi smo po istom principu nastavili. Zadržali smo Koltèsovu osnovnu strukturu, gotovo sve prilagodbe monologa i dijaloga, ostale su vjerne njegovoj dramaturgiji, ali smo u isto vrijeme osjećali da njegov zaplet moramo dovesti do krajnjih posljedica baš zbog njegove radikalnosti, domisliti ju do kraja. Budući da Koltèsov predložak (unatoč promijenjenih koordinata) prati slavni Shakespeareov rasplet, smatrali smo potrebnim da naš „Hamlet“ završi potpuno neočekivano. Osnovna teza koju preispitujemo je: što bi se dogodilo kad Hamlet ne bi kapitulirao ikad bi ostao vjeran svojoj sumnji u smisao krvave osvete kao sredstva uspona do vlasti. Hamlet, koji ostaje vjeran nenasilju. Hamlet koji se odupre „velikom mehanizmu“ povijesti feudalnog klanja, pa kao pravi tragični junak odluči da odustane i emigrira. I što bi se dogodilo ako se Ofelija odupre i ne bude samo bespomoćna žrtva? Što ako je njezino samoubojstvo barem čin otpora? U skladu sa suvremenom feminističkom interpretacijom u našoj su verziji ženske uloge jednakovrijedne muškim.

Citat sa kojim predstava počinja značajno sažima ishodište našeg koncepta:

“Uvijek i svugdje na zemaljskom prizorištu ista drama, isti dekor. Na istoj, ograničenoj sceni bučno čovječanstvo, zaluđeno svojom veličinom,  vjerujući da ono jest svemir, živeći u svom zatvoru kao da je neizmjeran prostor, samo da bi uskoro potonulo sa zemaljskom kuglom, koja je, s najvećim prezirom, nosila teret njegove gordosti. Ista monotonija, ista nepokretnost na tuđim zvijezdama. Svemir se neprestano ponavlja i vrpolji se u mjestu. Vječnost beskonačno i neometano izvodi jednu te istu predstavu.”

Louis-Auguste Blanqui: Vječnost kroz zvijezde (1872.)

(T. H. P.)

Prema riječima autora, dokumentarni film Šapat vjetra zidove slama, na temeljima koncepcije posttraumatskog uspjeha, rasta i otpornosti, prati priču četvorice protagonista. Oni su, utjelovivši marginalizirane glasove zarobljenih vukovarskih branitelja logora Stajićevo, pokazali da niti u najtežim životnim okolnostima ne manjka odvažnosti i domišljatosti u stvaranju sinkroniciteta te poticajne atmosfere otpornosti.

– Dokumentarni film Šapat vjetra zidove slama izvedbeno je začet idejom u proljeće 2021., a dovršen je krajem siječnja 2022. Tema mi je poznata već 15 godina, kada su mi u različitim prigodama preživjeli Vukovarci iz koncentracijskog logora Stajićevo, uvijek s humorom i smijehom opisivali jedan stih iz himne Hej Slaveni, u kojem su drukčijim tumačenjem nadmudrili čuvare. U tom stihu su pronalazili snagu, odvažnost, domišljatost, atmosferu, sinkronicitet i otpornost među više stotina zarobljenika raspoređenih u dvije štale – rekao je Popović.

Nakon prikazanog filma, redatelj Božidar Popović predstavio je sve koji su sudjelovali u ovom izuzetnom projektu i zahvalio im. Podsjetimo, snimatelj i montažer filma je Goran Đurković – Mash, snimatelji su i Marija Kustor i Tomislav Margeta. Glazbu potpisuje Ivan Milić Ćilim, grafički dizajn i 3d animaciju Klara Burić i Dubravko Duić – Dunja. Pomoćnik režisera je Davor Kustor, a prevoditelj teksta Zoran Podobnik Žof. Posebnu zahvalu redatelj je uputio i stanovnicima prigradskog naselja Gat koji su pomogli u pripremi scenografije.

Kao projekciju rada Škole tijekom protekle radne sezone, krajem školske godine organiziramo završni ogledni koncert. Prilika je to za prezentaciju svih učenika, ujedno i gostiju sa naše estradne scene i iz kulturnog miljea grada, sa kojima smo uspješno surađivali. Do sada je TS Batorek organizirala 27, osim prvoga koncerta, 26.06.1994. u prostorijama doma Željezničara, uvijek u prostorijama svečane dvorane HNK u Osijeku. Sjajan reprezentativni prostor, sa punom logistikom i dovoljno prostora za sve goste. Dvorana bude uvijek dupkom puna, što s obzirom na broj učenika i nije neki problem.

U Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku 2. lipnja 2022. održat će se svečana sjednica Skupštine Osječko-baranjske županije kojom će se obilježiti Dan Osječko-baranjske županije. Na svečanoj sjednici nazočit će brojni dužnosnici na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini.

U 19 sati u sklopu svečanog obilježavanja održat će se koncert pod imenom U ozračju Kaj-a, svečani koncert kajkavskih popevki.

„Sklonost prema tajanstvu brojeva iznimno je rijetka, ali kada osoba onog spola koji se,  prema našim običajima i predrasudama, mora susresti s beskrajno više poteškoća nego
muškarci kako bi se upoznala s tim trnovitim istraživanjima, ipak uspije prodrijeti u najopskurnije dijelove toga, onda nesumnjivo posjeduje najplemenitiju hrabrost, vrlo izniman dar i nadmoćan um.“ – ovoje je citat iz pisma  Gaussa upućenog Marie- Sophie Germain koja je morala promijeniti  identitet kako bi se dopisivala sa čuvenim  matematičarem i raspravljala o matematici i znanstvenim otkrićima. 

Drama “Dokaz”  tematizira  kakav je položaj žene u  suvremenoj  znanosti, te ima li žena danas pravo na posebnost, različitost i genijalnost. Catherine, centralna  junakinja naše priče kći je čuvenog matematičara, koji je veliki doprinos matematici dao na tri polja, a posebice teoriji igara. Catharine je živjela uz oca i za oca, brinula se za njega, u njegovim dobrim i lošim životnim fazama,  odrekla se studiranja matematike i i vlastite znanstvene karijere, za razliku  od svoje sestre Clare, koja se posvetila karijeri deviznog analitičara i odselila iz obiteljske kuće u Chicagu u New York. No može li se strast za istraživanjem zatomiti, potisnuti? Može li se čovjek odreći svoje prirode?

Nakon očeve smrti ostalo je sestrama stotinu ispisanih bilježnica i stara trošna kuća. Bilježnice i u noćnim satima, pregledava Harold, doktor matematike, koji je izuzetno cijenio svog nekad  lucidnog profesora Roberta, vjerujući da će u njima pronaći još koje zrno profesorove  matematičke genijalnosti, dok je Catharine uvjerena da su bilježnice dokaz kako je njen otac pisao  kompulzivno, obuzet šiframa koje su mu slali  vanzemaljci  uz sve druge šifrirane poruke  koje je želio dokučiti ne bi li spoznao razlog i smisao svog postojanja i trajanja nakon velikih matematičkih otkrića do kojih je došao u ranoj fazi svoga života.

Jutro nakon sprovoda, i  nakon burne noći  Catharine Haroldu daje ključ ladice očeva radnog stola, u kojoj on pronalazi bilježnicu u kojoj je na četrdesetak strana izveden  revolucionarni dokaz o prostim brojevima. No tko je autor tog dokaza i kako se autorstvo može dokazati – pitanje  je koje traži odgovor.

Ova majstorski napisana drama uzbudljiva je i potresna. Kroz intimne odnose progovara o povjerenju koje razvijamo jedni prema drugima, odnosno kako i zašto gubimo povjerenje jedni u druge i kako osobe stječu ili pak gube vjerodostojnost.

Robert Raponja