Kategorija: Novosti

Mitomanija koje se plete iz generacije u generaciju oko Čaruge lako je uočljiva šetnjom po osječkom groblju Svete Ane gdje će uvijek gorjeti svijeća te izviriti pokoji cvijet. I gdje će se, s vremena na vrijeme, čuti priča o susjedi ili baki s kojom je zaplesao ili joj je pak namignuo. Koliko je javno pogubljenje takvog majstora obmane bilo spektakularno, toliko su i dramski te filmski odjeci jednako čvrsto zauzeli poziciju u kulturnom prostoru daleko širem od Slavonije. Živa i vrckava komedija Ivana Kušana nastala je 1976. po narudžbi za zagrebački Teatar u gostima. Po uzoru na engleskog ”Ardena iz Fevershama” iz 16. stoljeća, Kušan stvara posve drukčiji razbojnički profil jer će ga igrati Relja Bašić. Dobivamo tako smotanog kicoša pomiješanih naglasaka koji ne vidi bez naočala, ali i razigrani svijet dvadesetih godina prošlog stoljeća u kojem su ambicije uvijek u svrhu višeg dobra, društvenog konformizma. Ministri, veleposjednici, žandari, sitni čankolizi i luftiguzi, svi oni sanjaju o većim zalogajima. O zemlji koju će oteti, o ženi preko koje će se obogatiti, o ambiciji koju neće ostvariti, o ubojstvu koji bi trebali počiniti. Pisac ih prozire finim satiričkim žalcima ukazujući da je harambaša tek jedan od zlikovaca u mozaiku hajdučije koja se lako transponira u suvremenu inačicu primitivnog zaloga gdje ruka ruku mije.

Igrati ”Čarugu” danas znači probati pomiriti dva donekle suprotstavljena čitanja u kojem su s jedne strane satirična upiranja prstom, a s druge povijesna komedija sa svojim zadatostima. Redatelj Boris Svrtan u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku taman je negdje između, lagano podcrtavajući suvremenost, a opet držeći se prošlosti bilo u odabiru kostima i scenografije, bilo u nepromjenjivoj konstanti svakog ”Čaruge”, glazbi pokojnog Ozrena Depola. Ono što ovaj tip vodvilja, odnosno raspjevanog pučkog igrokaza s pucanjem i umorstvom, nudi jesu relativno mali zahtjevi i dobar rezultat ako su zadovoljena osnovna načela ritma i glumačke preciznosti. Ne zadirući u dramski tekst, stvarajući jedan čisti i imaginarni prostor provincijskog secesijskog salona na sceni s pratećim kostimima (Jasmina Pacek u vrsnom oblikovanju nije bila imuna ni na humorne aspekte), a opet izvan standardnih prizvuka senzacije koje je nekoć pratilo ”Čarugu”, pred nama se rastvara solidna, glumački promišljena komedija. Iako je početak donekle spor, a režijski bi se općenito u prvom i drugom dijelu mogla izbjeći repetitivnost, ali i naći začin za predvidljive prijelaze, ona ukazuje ne samo na očiti komički potencijal samog ansambla, nego i snažan efekt koji ima britka zezancija četrdesetak godina poslije.

Glumačko sidrište ”Čaruge” oduvijek je u dinamici parova. Tako Ardonjak Miroslava Čabraje i Frankić Antonija Jakupčevića pokazuju nevjerojatnu preciznost, pravodobnost reakcije i upisivanje humora od dijeljenja paprikaša do dijeljenja hotelske postelje u kojem će biti usklađeno sve od čarapa do hrkanja. Ambicije i gramzivost fino se utanačuju sa smotanom, ali ipak proračunatom ulizicom. Čaruga Aljoše Čepla i seljak Zeljić Ivana Ćaćića također srastaju u finim suprotnostima. Iako je jednom nogom u domaćoj močvari, drugom se Čaruga drži Amerike u lakiranim cipelama te dokazuje kako se najbolje provući laganim parazitiranjem na prošlosti. Štedljiv na gesti, pravodoban u reakciji, Čepl Čarugi daje obrise naivno simpatičnog, koristoljubivog gangstera. Ćaćić pak seljaku daje mnogo više te je pred nama inteligentan i glasan kroničar društva, koji će kao takav tragično skončati. Namiguša Tonka Matee Grabić Ćaćić u trokutu s Ardonjakom, Frankićem i žandarom Adamom sugestivno grabi do preživljavanja. Adamu Duško Modrinić upisuje slapstick ravno iz serije ”Allo, allo”, u prvome redu u songu s kapetanom Mariom Radom. Ankica Antonije Mrkonjić koja funkcionira kao ljepilo konfuzije, ali i njegov veliki boss, ponešto je prenaglašena u manirizmu, dok je njezin ljubavnik Možbolt Matije Kačana utišan te suviše suptilan.

Odnos prema prošlosti opterećuje, pogotovo kad je riječ o kazališnom razbojniku kojeg su nekoć igrali spomenuti Bašić, Damir Lončar, Željko Königsknecht ili Rakan Rushaidat. Onemogućuje nam da gledamo naprijed, da gledamo kontekst vlastitog vremena i pripadajućeg mu ansambla, odnosno kazališta koje je pred nama sad i ovdje. Mnogo upisanog u najnovijeg ”Čarugu” itekako se, ponekad i stereotipno, izruguje mitovima koje sami gradimo tvrdoglavo se opirući provincijalizmu. Ne previše uspješna šeprtlja tu je da nam površno ponovi koliko god puta treba – ne izvlače s vješala mišići, nego brižljiv i promišljen PR.

Anđela Vidović

Kao prva ovosezonska premijera, komedija Čaruga Ivana Kušana izvedena je 14. listopada u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku.

Dramski ansambl nagrađen je dugim pljeskom i ovacijama.

Čarugu možete pogledati još 17., 18. i 19. listopada te 4. i 5. studenog.

Kad bi se sve što je Jovo Stanisavljević Čaruga radio i sve što se oko njegove persone zbivalo prebacilo u ovo danas, slavonskog razbojnika iz sela Bare definirale bi dvije “žanrovske” odrednice: Čaruga (od turskog čaryk) je bio influenser i politikantski prevarant s jakim osjećajem za PR.

Njegov kratak, biografski obiljem nevjerojatnih događanja krcat život doima se poput holivudskog scenarija za akcijski film prepun pretjerivanja. Kod Čaruge, međutim, pretjerivanja nema – pretjerana je isključivo mitologizacija njegova lika i djela na kojoj je za života i sam zdušno radio, tako da ga prosti puk naposljetku naziva borcem za pravdu, stvara pjesme o “zaštitniku siromaha koji napada samo bogate, baš poput onog engleskog delije Robina Hooda”.

Sin rođen u zadružnoj obitelji koja propada pripojenjem Vojne Krajine Banskoj Hrvatskoj, siroče kojemu majka umire kad mu je deset godina, sin čiji se otac ženi ponovno, a maćeha ga ne podnosi, seoski mladić koji ne želi biti zemljoradnik, nego majstor, nesuđeni bravar koji zanat izučava u Osijeku, meso za topove koje rat, onaj Prvi i svjetski, zaskače u Osijeku i pokreće u njemu koji će iz Jove izrasti u notornog Čarugu mehanizam samoočuvanja.

Unovačen je, naime, u 28. pukovniju domobranske pješadije vojske Austrougarske monarhije, no mlađahnog Stanisavljevića (s tek navršenih osamnaest ljeta) ne oduševljava odlazak na prvu crtu bojišnice, u prilično krvavu Bukovinu. Zato krivotvori svoje dokumente i čarolijom postaje natporučnik Fet koji po odobrenju izvjesnog satnika Horvata odlazi na liječenje i odmor. Ta “epizoda” je početak mita o čovjeku koji je do dvadesetdruge “uspio” ubiti već dva ljudska bića, koji za ta ubojstva dobiva smiješno malu zatvorsku kaznu (podsjeća li vas to na nešto, nekog, negdje?) koju služi u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici iz kojeg bježi. Upravnik zatvora za njim raspisuje tjeralicu koja onome tko Čarugu ščepa obećava nagradu u iznosu od 5000 dinara. Čaruga se skriva u tad još gustim slavonskim šumama.

Do zime koja ga prisiljava da se pokuša vratiti u rodno selo. Kako u svome selu nitko, čak ni razbojnik nije prorok, Čaruga se pridružuje revolucionarnoj skupini Kolo gorskih tića koju predvodi Božo Matijević zvani Crveni Božo. Pripadnici razbojničke bande su zeleni kaderaši poput Jove – dezerteri iz austrougarskih domobranskih postrojbi koji pljačkaške pohode po selima na području Krndije pravdaju borbom protiv kapitalizma i stremljenju promjeni državnog ustrojstva u smislu stvaranja jedinstvene države Južnih Slavena.

Među “tićima” počinje ozbiljna Čarugina razbojnička karijera koja će rezultirati ubojstvima najmanje petnaestero ljudi i krađama pozamašnih svota novca. Holivudski štih Čaruginoj priči daje njegova sklonost ženama i sklonost žena prema njemu koji im zdušno prenosi sifilis. Jovo Čaruga kao arhetipski alfa-mužjak sije oko sebe strah, paniku i seksipil, a zbog njegovih, policijski rečeno, sve krvavijih kriminalnih postupanja vlasti u Slavoniji 1920. proglašavaju izvanredno stanje koje traje sve do njegova uhićenja, odnosno trenutka kad ga je vlastita pohlepa došla glave, kad (14. listopada 1923.) u Ivankovu napada posjed grofa Eltza, preciznije: veliku čeličnu blagajnu. Razbojnici tad ubijaju nadlugara Pirkmajera, dolazi do sukoba sa žandarima i bijega s poprišta zločina. Nagrada za Čarugu (živog ili mrtvog) tad raste na vrtoglavih 120000 dinara kojima više nitko ne može odoljeti.

Vješanju Čaruge i dvojice njegovih jataka je 27. veljače 1925. je svjedočila publika od čak tri tisuće ljudi. Jer: Čaruga je bio selebriti zbog kojega se pod mnoštvom znatiželjnika (obožavatelja?) urušio dio drvenih tribina na dvorištu Kraljevskog sudbenog stola u Osijeku.

Ivan Kušan majstorski obrće tog i takvog Čarugu, pretvara ga u sitnog i simpatičnog lopova koji vedrim bezobrazlukom i umnom snalažljivošću stvara ozračje u kojemu smo mu spremni oprostiti sve. Baš sve. Kušanov Čaruga, naime, ne ubija, nego u sebi nosi iskru već postojećeg mita, ali ne i njegovu krvoločnost.

U prpošnoj, hitroj i vještoj režiji Borisa Svrtana Kušanov će “Čaruga” u HNK u Osijeku premijerno zaigrati u petak, 14. listopada 2022. u 20 sati. Uza sjajnu režiju, dojmljiva je kostimografska i scenografska likovnost predstave koja je, kako i priliči, posve uronjena u secesiju, predstave kojoj glazba Ozrena Depola daje onaj fini, filmski štih.

Izvor: Telegram.hr

Danas, 11. listopada u 11 sati u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku održana je konferencija za novinare povodom prve ovosezonske dramske premijere. Komedija Čaruga Ivana kušana u režiji Borisa Svrtana premijerno će biti izvedena u petak, 14. listopada s početkom u 20 sati.

Na konferenciji su govorili: Dražena Vrselja, intendantica HNK u Osijeku, Miroslav Čabraja, ravnatelj Drame, Boris Svrtan, redatelj Čaruge, Jasmina Pacek, kostimografkinja i scenografkinja predstave te Aljoša Čepl, nositelj naslovne uloge.

Intendantica Dražena Vrselja započela je konferenciju s riječima zahvale cijelom autorskom timu i Drami HNK u Osijeku te Hepu kao sponzoru i ove, 116. kazališne sezone.

Redatelj predstave, Boris Svrtan, u superlativu je govorio o ansamblu s kojim je stvarao Čarugu. Čarugu će utjeloviti Aljoša Čepl, Ardonjaka i suprugu Miroslav Čabraja i Antonija Mrkonjić, Možbolta Matija Kačan, Frankića Antonio Jakupčević, Tonku Matea Grabić Ćaćić, Žažića (žandermerijskog desetnika) Duško Modrinić, Zeljića Ivan Ćaćić te Giljetića (žandarmerijskog kapetana) Mario Rade. Glas Sarosija Lajosa daje Vjekoslav Janković. Kompozitor glazbe je Ozren Depolo, a aranžer glazbe Igor Valeri. Scenu i kostime potpisuje Jasmina Pacek, oblikovatelj svjetla je Tomislav Kobia, a suradnik u procesu scenografije Dražen Matijašević.

Ravnatelj Drame, Miroslav Čabraja još jednom je pozvao sve na premijernu izvedbu u petak! Čaruga će igrati 14., 15., 17., 18. i 19. listopada te 4. i 5. studenoga.

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku 14. listopada 2022. s početkom u 19 sati u ulaznom foyeru HNK u Osijeku otvara izložbu pod nazivom Čaruga – crno na bijelo, prije premijere komedije Čaruga Ivana Kušana u režiji Borisa Svrtana.

Pozdravni govor održat će intendantica Dražena Vrselja, Marina Vinaj, knjižničarska savjetnica Muzeja Slavonije Osijek te voditeljica Službe prevencije Ravnateljstva policije Sandra Weber.