Kategorija: Novosti

U prepunom osječkom nacionalnom teatru održana je premijera operete “Vesela udovica”, šesnaest godina nakon posljednje izvedbe u Osijeku. Premijernom izvedbom ravnao je maestro Krešimir Batinić, režiju potpisuje Damir Lončar, kostime i scenografiju Neven Mihić, koreografiju Dejan Jakovljević, baletni majstor bio je Vuk Ognjenović, dok je oblikovatelj svjetla Tomislav Kobia.

Sjajna nova postava osvježila je duh osječkog nacionalnog kazališta, pokazujući koliko je važno njegovati tradiciju vrhunske operete u Osijeku.

Izvrstan orkestar i zbor bili su važan dio glazbene priče “za koju se nadaju da će se tražiti, ne samo karta više- već – predstava više”, istaknuo je novi ravnatelj opere HNK Osijek Ladislav Vrgoč.

Čini se kako je ovaj autorski tim izvukao od solista, zbora i orkestra ono najbolje. Na scenu je tako donešena vrckava i fascinantna priča u kojoj su se savršeno dobro spojili gluma i drama. Prvo je ovo ravnanje predstavom maestru Batiniću u njegovu rodnom gradu, kao i prvo osječko režiranje rođenom Osječaninu Damiru Lončaru. Krešimir Batinić (inače, dirigent u Gradskom kazalištu Komedija u Zagrebu) pripremu je odradio s lakoćom, bez puno riječi, ali vođen jasnom i preciznom idejom kako jedna opereta treba izgledati. Batinić ističe kako glazba “zvuči lagano, no nije lagana! Sve je vrlo gusto pisano te onaj koji je na pozornici mora se svojski potruditi da prijeđe orkestar”. Od 2007. godine surađuje s kolegom Damirom Lončarom, koji je izuzetan i glumac i redatelj. Lončar također iskazuje iznimno zadovoljstvo što režira u svom rodnom gradu te što su ga svi prihvatili. Smatra kako je rezultat “na zadovoljstvo osječke publike”.

Režija kakvu smo dobili proizvod je u kojemu je Damir Lončar težio realizaciji djela “upravo onako kako to i piše”. Bez dodatnog osuvremenjivanja, ali u svrhu prikazivanja osnove operete onakve kakva ona jest (uz doskočice i anakronizme te “štosova iz današnjeg vremena”).

“Šampanjac, frak, frizura, lepeza,… nešto lijepo”, ističe Lončar. Posebno oduševljenje prikazano je u kostimima, kojima su se “poklonili” apsolutno svi. Raskošni, senzacionalni, koloristički… mogli bismo reći, pomalo disneyevski. Uz sve to, igra svjetla dala je dodatnu ljepotu cijeloj opereti.

Ovo je možda prvi put da vidimo apsolutnu korelaciju u obliku senzacionalne suradnje glazbenog i dramskog ansabla. Svi sjajni!

Zvonimir Ivanović kao fantastičan Barun Mirko Zeta, Ivana Medić u ulozi Valencienne, Katarina Toplek Horvat kao Hanna Glawari, Igor Krišto u ulozi grofa Danila Danilowitscha; Matija Kačan u ulozi Vincomte Cascade, Karlo Miličević kao Raoul de st. Brioche, Davor Solanović kao Bogdanowitsch, Snježana Lakotić kao Sylviane, potom Predrag Stojić kao Kromow, Jana Pogrmilović u ulozi Olge, Sanja Toth kao Praskowia te Antonio Jakupčević kao Njegus. Izvrsni, svi redom. Glazbeno, scenski, jasno usmjereni prikaz “Vesele udovice” onako kako ona treba biti.

Bravo za ansambl koji je uživao izlazeći na pozornicu kao i za zbor i orkestar koji su pronijeli glazbeni motiv operetne melodijske sinteze.

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku pokazalo je kako je “Vesela udovica” nadvisila puno toga već postavljenog u osječkom teatru, bez lažne skromnosti, najavljući jednu novu briljantnu etapu koja dolazi.

Marina Ban, HRT Radio Osijek

Postoje ljubavi, prisnosti i naklonosti koje graniče s magijskim, koje je racionalno gotovo nemoguće objasniti bez uplitanja čarolije rođene iz prvog pogleda, vibracija prvog takta. Jedan od tih čarobnih odnosa Osječanima je svakako onaj s Franzom Lehárom koji na nekim davnim kazališnim plakatima čak prisno postaje Franjo, Franjo Lehár.

Njegova Vesela udovica (Die lustige Witwe) tektonski je i temeljno obilježila Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku. Naime, trideset osam dana prije nego što će osječka nacionalna kazališna kuća otpočeti život u zgradi unutar koje djeluje i dan-danas, u trenutku dok kazališni ansambl pod vodstvom Nikole Andrića još djeluje u Varaždinu i Karlovcu, prije nego što će, 7. prosinca 1907. dobiti stalan dom na Županijskoj 9, Lechár je na repertoaru. U Varaždinu još aktivna osječka kazališna družina 29. listopada 1907., samo godinu i deset mjeseci nakon svjetske praizvedbe u Theatru an der Wien, izvodi operetu u tri čina, Veselu udovicu koja je s lakoćom opčinila sve poklonike operetnog žanra.

Zarazna čarolija  glazbeno-scenskog spektakla što ga ovaj „Puccini operete“ stvara možda se dijelom može objasniti  činjenicom da u službenim biografijama Fraza Lehára piše da je austrijski (austrougarski) skladatelj  mađarskog podrijetla rođen u Slovačkoj, iz čega se dade iščitati kako je činjenica da se rodio na obali Dunava, u slovačkom Komárnou (30. travnja 1870.), gdje u skladu kulturološkog prožimanja živi mađarski i slovački živalj izravno utjecala na njegov zavidan skladateljski opus u kojem počesto dominiraju melodije mađarske i slovačke pučke glazbe. Uz mjesto rođenja na Lehárova je životna nagnuća bez dvojbe djelovalo i obiteljsko okruženje, poglavito otac, vojni kapelnik i kompozitor, tako da maleni Franz počinje skladati već u dobi od šest godina. Nimalo začudno, poslije upisuje Praški konzervatorij na kojem studira violinu i glazbenu teoriju s namjerom da postane virtuoz na violini, no po utjecajem velikog Dvoržaka, talentirani student se naposljetku opredjeljuje za skladanje. Isprva je djelovao kao vojni dirigent u Lučenecu, Trstu, Puli, Beču i Budimpešti, a 1902. preuzima funkciju dirigenta bečkog Theater en der Wien. Nakon tog dirigetnskog iskustva se posvećuje isključivo skladanju. Sklada simfonijske pjesme, koncerte, marševe, kao i komornu glazbu, no svjetsku slavu mu donosi opereta kao žanr u kojemu je od samoga početka majstor. Njegove najpoznatije i najuspješnije operete, uz Veselu udovicu koja opravdano nadvisuje sve, su: Grof Luxemburg, Ciganska ljubav, Kneginja tanga, Paganini, Zemlja smiješka i druge. Savršeni majstor orkestracije, posvećen uvjerljivoj dramaturgiji, pedantan graditelj prpošnih glazbenih linija koji nikad nije pokleknuo pred izazovom jeftine lakrdije, čovjek koji je shvaćao srž operete u neprestanoj evoluciji.

Razmotre li se sve Lehárove biografske crtice, posve je zapravo razumljivo zašto je Osijek oduvijek bio njegov vjerni publikum, zašto je HNK u Osijeku od svojega osnutka do danas izvelo baš sve njegove operete. Vesela udovica tu zauzima posebno mjesto. Od premijere koja upriličena 29. listopada 1907. pod ravnanjem maestra Horáka, u režiji gospodina Liera, prpošno-politička pripovijest o gospođi udovi Hanni Glawari u Osijeku je do sad igrala još četiri puta. Premijera u režiji Damira Lončara, pod ravnanjem maestra Krešimira Batinića/Filipa Pavišića koja održat će se 19. svibnja 2023. po mnogočemu je posebna. Uz činjenicu da Hanna osječkom pozornicom nije ni prošetala, ni na njoj zaplesala već šesnaest godina, ono što je svakako najzanimljivije jest činjenica da cijeli autorski tim čine Osječani, oni koji su titulu stanovnika grada na Dravi stekli rođenjem ili ostankom, ili i jednim i drugim: od dirigenta Krešimira Batinića i redatelja Damira Lončara, preko kostimografa i scenografa Nevena Mihića i koreografa Dejana Jakovljevića, do baletnog majstora Vuka Ognjenovića i oblikovatelja svjetla Tomislava Kobije.

U svakom slučaju: važno je i dobro što se Lehár vraća na scenu, na repertoar gdje mu je i mjesto.

Izvor: Telegram.hr

Bila prva u mandatu novoga intendanta ili zadnja dramska u sezoni, posve je nebitno ako je predstava dobra, a najnovija je premijera osječkoga HNK-a – vodvilj Raya Cooneya Dva u jedan (u izvorniku Out of order) bila upravo to, što su najbolje potvrdile izvrsne reakcije oduševljene publike od gotovo prve minute pa sve do kraja. Reklo bi se da su svi vladali svime, jer je toga petka, 21. travnja, sve izgledalo kao vrlo dobro odrađen posao.

U rukama iskusne i, kako piše u knjižici, „omiljene i znane“ Beograđanke sa subotičkom adresom Olivere Đorđević (treći put režira u teatru u kojem je i njezin otac davne 1966. započeo svoju glumačku karijeru), ova je komedija zabune šarmantno, spontano i inteligentno nasmijala osječku publiku. Smijali su se ludorijama, prijevarama i zapanjujućim slučajnostima koje ugledne buržoaske ljude koji se šuljaju po hodnicima londonskoga hotela dovode u bezizlazne i škakljive situacije.

Osim diplomom režije novosadske Akademije umetnosti, Olja Đorđević može se pohvaliti i završenom Jefferson Performing Arts High School u Portlandu (Oregon). Za pohvalu joj je, stoga, i ova vrlo sigurna izvedba za Osijek stilizirane obrade Cooneyeve komedije zabune, čija je radnja smještena u Englesku burnih 80-ih godina prošloga stoljeća, uz dobru dozu koketiranja i prostorne i vremenske aktualnosti. Lucidan izvorni tekst u odličnom prijevodu i adaptaciji redateljice i uz dobru viziju, dobar je poligon koji su neki sjajno iskoristili, a igranje vodvilja zahtijeva ansambl talentiranih glumaca koji rade zajedno kao tim, ali i podršku redateljičina autorskog tima, što je ovdje također bilo neupitno.

Kostimi Milice Grbić Komazec savršen su ukras za ljude kojima je novac zaštitni znak, a svi oni paradiraju kroz elegantne interijere Damjana Paranosića, koji raskošno evociraju uživanje više klase. Scena napola podijeljena nevidljivim zidom dodatno sve čini komičnijim i izazovnijim.

U ludom svijetu 20. stoljeća engleskog dramatičara, 90-godišnjeg Raya Cooneya (rođ. 1932.), veselje proizvode nevjera i znatiželja, poznati stereotipi u neočekivanim situacijama, zadiranje i izrugivanje taštinama.

U ovoj priči o pomoćniku čiji je jedini zadatak rezervirati hotelsku sobu za zastupnika Richarda Willeya i njegovu ljubavnicu (uz niz katastrofalnih pogrešaka nespretnoga pomoćnika, koje dovode do nekih prilično ekstremnih komplikacija) najbolja izvedba svakako dolazi od Miroslava Čabraje (ujedno i ravnatelja Drame) koji je toga petka pod temperaturom glumio smušenoga Georgea Pigdena. I s pravom se može reći da je na sceni gorio i nosio lavovski komad predstave. I sam je priznao da mu je ovo bila fizički najzahtjevnija uloga, ali joj je dorastao, pokazao je.

Smiješnim se trenucima šašave komedije, po kojima je Cooney s pravom poznat, bilo teško ne nasmijati se. Vrhunac komičnosti je kada Pigden blaženo nedužan završi u hotelskom krevetu sa šefovom ženom.

Naočitoga političara u usponu, razmetljivog i zaljubljenog Richarda Willeya koji pokušava sakriti svoju ljubavnicu Jennifer Bristow (koju je utjelovila sve bolja i bolja Antonia Mrkonjić) od svoje žene (što je i glavna nit radnje), čvrsto je i uvijek sigurno odigrao Ivan Ćaćić (odličan komičar, kojemu ovo ipak nije uloga života), a Ivana Soldo Čabraja dobro im je parirala kao njegova vesela i vrckasta, tašta i prostodušna supruga Pamela.

Ono što publika sigurno neće brzo zaboraviti izvedbe su Duška Modrinića kao hladnokrvnoga konobara orijentalnoga podrijetla te Antonije Pintarić kao vatrene, no nespretne sobarice mediteranskoga podrijetla Marie. Bio je pravi užitak svaki put kada su se pojavili na sceni. Rasterećeni odgovornosti velikih uloga, totalno su bili opušteni i uvjerljivi. Nimalo se loše nije snašao ni Aljoša Čepl u ulozi Edwarda (kojemu je zaštitni znak bio Ugly Christmas Sweater, a poslije i hotelski ručnik, kao i većini likova), a nenametljivo je zabavan svakako bio i Mirko Ilibašić kao francuska recepcionarka neobrijanih nogu, koja voli zaviriti u čašicu.

Izgubljenu u vremenu i prostoru londonskoga hotela, jer su joj sva zanimljiva događanja po hotelskim sobama izmicala za dlaku, Lily Chatterton utjelovila je iskusna Anita Schmidt, a u ulozi menadžera bio je Mario Rade.

Sve je to Cooney iscrtao matematičkom preciznošću, likove tretirajući kao stvarne ljude. Pozornost koju posvećuje gradnji likova i zapleta obilato se isplati i glumcima i redatelju, pružajući gledateljima mnogo zadovoljstva.

Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 27. travnja 2023.