Piše: Ljubomir Stanojević©
Što znači biti prvi? I je li to uopće važno? Pa, ponekad jest. Osobito kada je riječ o promišljanju kazališta, stvaranju legitimiteta neke „kuće“, obrani njezine umjetničke poetike.
Toliko puta sam dosad „branio“ povijesne činjenice prvoga izvođenja nekoga dramskoga ili opernoga naslova – u Osijeku. Ne hvaleći pri tom (iako bi trebalo!) umješnost nakane, ponekad i ostvarenih rezultata, tek ispravljajući „autoritativne“ – pogrešne! – navode o premijernim izvođenjima koja to nisu (bila). – Od Goetheova „Fausta“ pripisivanog Hrvatskom državnom kazalištu u Zagrebu; „Suzane čiste“ Mavra Vetranovića – pripisivane dubrovačkom Kazalištu Marina Držića; praizvedbe „Tragedije mozgova“ Janka Polića Kamova… Sve je to – već ranije – bilo praizvedeno u Osijeku!
Najnovija glazbena premijera Opere riječkoga HNK-a Ivana pl. Zajca, ostvarena u koprodukciji s Teatrom Regio iz Parme, Italija – Ivana Orleanska Giuseppea Verdija (premijera: 29. siječnja) na nekim je portalima (T-portal, Moja Rijeka) označena kao “prvo izvođenje” u Hrvatskoj. Što, naravno, nije točno: prvo izvođenje – „jugoslavenska praizvedba“ – bilo je 29. svibnja 1973. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku! Prevoditelj libreta i dirigent bio je Antun Petrušić (1935. – 2022.), redateljica Nada Murat (1927. – 2009.), a scenograf i kostimograf Karlo Klemenčić (1943. – ?). Giovannu d’Arco pjevala je Štefica Petrušić (1933. – 2023.), francuskog kralja Carla VII. tumačio je Marijan Bručić (1927. – 2006.), a baritonsku ulogu Giovanninog oca Giacoma slovenski bariton (tada u angažmanu u Novom Sadu) Franc Puhar (1931. – 1988.).
Vrsna glazbena kritičarka mlađe-srednje generacije Jana Haluza u svojoj nadahnutoj kritici riječke premijere Verdijeve Ivane Orleanske ispravlja (netočan) navod o prvom hrvatskom izvođenju u Rijeci i korektno spominje Osijek.
“Ali je to bilo doba kada je rijetko tko putovao u Osijek na predstave, a već je i malo Osječana koji se sjećaju kazališnih doživljaja iz toga vremena.” (Jutarnji list, 5. veljače 2026.).
Jesu li 70-e bile godine “kada je rijetko tko putovao u Osijek…?“ – ostaje diskutabilno. Rekao bih tek da su na glazbene premijere uredno dolazili (ne svi na sve, dakako) kritičari: Jagoda Martinčević, Đorđe Šaula, Nenad Turkalj, Branko Polić, Marija Barbieri, Andrija Tomašek, dr. Krešo Kovačević, Milica Maravić, Siniša Hrestak… jednom čak i – Igor Mandić! Njihove su kritike pohranjene u Arhivi HNK-a. U vrijeme Annalâ komorne opere i baleta (1970. – 1983.) dolazili su kritičari s mnogih strana: iz Beograda, Novog Sada, Sarajeva, Ljubljane, Maribora, Skopja… iz inozemstva. Danas – žali bože – kada se svi voze svojim kolima i za dva sata su iz Zagreba u Osijeku – dođe tek ponetko; eventualno spomenuta kritičarka J.H. i…?
Spomenut ću još podatak da je HNK Ivana pl. Zajca i prije četiri godine (14. ožujka 2022.) izveo – ovaj put u koprodukciji s Osijekom! – kazališni capriccio u jednom činu Arlecchino (Harlekin ili prozor) Feruccija Busonija, u režiji Marina Blaževića i pod dirigentskim vodstvom Valentina Egela/Stjepana Vugera. Upozorio sam tada intendanticu osječkog HNK-a pred (riječku) objavu „prvoga hrvatskog izvođenja u Rijeci.“ I ta je opera imala „jugoslavensku praizvedbu u Osijeku“ (24. ožujka 1973.), upravo prije Djevice Orleanske, s istom autorskim timom: dirigent Antun Petrušić, redateljica Nada Murat, scenograf Karlo Klemenčić i – ovaj put – kostimografkinja Ljubica Wagner. Riječani su usvojili podatak, kao i sada s Ivanom Orleanskom.
„Već je malo Osječana koji se sjećaju kazališnih doživljaja iz toga vremena“ – kaže Jana Haluza.
Malo (je), ali nas još ima!