Autor: Vlatka Tikas

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

„Kada pišemo o onima kojih nema, naš jezik spontano postaje tužan. Pretvara se u jezik mrtvih.“ (Aleksa Đilas)

 

Godinama imam tu muku s riječima: kako – uz sve što sam u profesionalnoj karijeri (na)pisao – dodati „nešto novo“, o iznimno zaslužnim osobama osječkoga HNK? Ovaj put, i opet ponovo, o redateljici Nadi Murat (1927. – 2009.). „Zaslužan“, za mene (i) u ovom slučaju znači: voljeti. Voljeti te divne, čudne, uzbuđujuće osobe i njihove uratke koji su se usjekli u naše biće i traju…

 

Rezultati te ljubavi, u objektivnom obzorju, nerijetko su (u)rađali uzbudljivim plodovima teatarske – izvrsnosti.

 

Sve je to ostvarivala Nada Murat u svoja bogata tri kazališna desetljeća (1956. – 1987.) i svojih 80-ak režija. Bila je Teatru i ranije (od 1942.), „pratila“ je to Kazalište sve do posljednjih dana života. Bila je – naša Nada. I nada!

 

Intendantica Dražena Vrselja – druga u povijesti osječke kazališne kuće (uvažimo li dva v.d. intendantska razdoblja Nade Murat) – davno mi je bila ponudila da napišem monografiju umjetnice Murat, obgrljene zaslugama. Prihvatio sam, uronio u „papire“ i prisjete… I onda spoznao da o Nadi Murat – ne znam, i ne mogu napisati što bih i kako bih htio. Prevelik je to „rešpekt“. Teatrološki pristup nije mi se (u)činio dovoljno atraktivnim, emocionalni pak – bio bi pretjerano ranjiv. U tim razmišljanjima, od zemlje (kojom hodim) do Neba – u koje je Nada (od)uvijek vjerovala – moja muka s riječima traje do današnjih dana. S neizvjesnim rezultatom (u budućnosti): možda, „jednom“, ipak… Možda!

 

***

 

Redateljica Nada Murat, Gavellina studentica, rođena je u Čaglinu u pitomoj Požeškoj dolini. Zlatnoj dolini. Još su dvojica Čaglinčana uglednici: slikar i scenograf Vladimir Marenić (1921. – 2010.) te prevoditelj, književnik i književni kritičar, i nadasve čuveni urednik Zlatko Crnković (1931. – 2013.). Jedna sjajna generacija obdarila je svoje sredine (Osijek, Beograd/Novi Sad, Zagreb) bogatstvom svojega izričaja. Nada je tu bila doista među jednakima. Ona ostaje u upamćenju generacija Osječana, poglavito onoga građanskog soja, koji nisu mogli zamisliti život bez kazališta. Ondašnjeg, nekadašnjeg, prošlog… Ali, dolazi (li ?) novi Teatar, novi umjetnici i publika, nove – nade…? I Nade!

 

16. srpnja ove godine bio bi – 95. umjetničin rođendan. Uz ovaj hommage, možda valja svratiti pogled – Nebu…!

 

Potpis ispod fotografije:

Redateljica Nada Murat (1927. – 2009.) – Foto studio Szege, Osijek

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

14. srpnja 2013. u rodnom je Vukovaru, u 66 godini, umro Mirko Čagljević, umirovljeni operni solist HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, koji je umjetničku karijeru počeo – u Osijeku.

 

Rođen je u Vukovaru 19. srpnja 1947. i u rodnom gradu završio je Ekonomsku školu. U davnom zapisu u listu „Kazalište“ (Osijek, 1977.), Čagljević je ovako opisao svoj početak: „U jednom razgovoru s prijateljem, Vukovarcem Augustinom Halasom, koji je u to vrijeme već radio u HNK-u kao glumac, na njegov poticaj javio sam se na natječaj Dječjeg kazališta u Osijeku. Tu su me primili, poslije audicije, ali ja – po savjetu profesorice Božice Sitarić-Miler (članice audicijske komisije za glazbeni dio), a/li i po vlastitom nahođenju – odlazim na audiciju u Hrvatsko narodno kazalište, i također bivam primljen.“

 

Bila je to godina 1973. A od 1. siječnja 1974. – s kraćim prekidom sljedeće godine – Mirko Čagljević član je Zbora Osječke opere (do jeseni 1979.) te od studenoga 1979. do rujna 1983. njezin solist. Poslije toga prešao je u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci i tamo bio istaknuti solist tri desetljeća, nastupajući / gostujući i na drugim opernim pozornicama.

 

U Osijeku igrao je raznolik repertoar, i to i u Drami: „Čovjek je čovjek“ i „Majka Hrabrost“ (Brecht), „Lisistrata i NATO“ (Hochhuth), „Karneval cvrčaka“ (Jirsak-Kekanović), „Krvava svadba“ (Lorca); u opereti i mjuziklu: „Spli’ski akvarel“ i „Mala Floramye“ (Tijardović), „Šišmiš“ (Strauss), „Grofica Marica“ (Kálmán), „Guslač na krovu“ (Stein-Bock), „Slavonska rapsodija“ (Mihaljević), „Dundo Maroje“ (Držić-Stražičić-Jusić). Ipak, glavnina njegovih uradaka bile su solidne role u brojnim operama, u širokom rasponu od Monteverdija („Povratak Odiseja u domovinu“) do Brkanovićeva „Ekvinocija“, Bjelinskijevih „Zvona“ i/li Savinove opere „Ja sam ja“.

 

Za povijest važno je zabilježiti bar „reprezentativni uzorak“ Čagljevićevih ostvarenja na osječkoj opernoj pozornici. To su: Fiorello (Rossini „Seviljski brijač“), Gašpar Alapić (Zajc, „Nikola Šubić Zrinjski“), Knez Yamadori (Puccini, „Madamme Butterfy“), Commissionario (Verdi, „Traviata“), Silvano (Verdi, „Krabuljni ples“), Rinaldo (Galuppi, „Seoski filozof“), Schaunard (Puccini „La Bohème“), Miška (Egk, „Revizor“), Vlaho (Gotovac, „Stanac“), Taulo (Gotovac, „Dalmaro“), Belcore (Donizetti, „Ljubavni napitak“), Lescaut (Massenet, „Manon“), Turiddu (Mascagni, „Cavalleria rusticana“), Ljudevit (Lisinski, „Ljubav i zloba“). Većinu tih predstava režirala je Nada Murat, potom Dragutin Savin, a dirigenti bili su Željko Miler i Antun Petrušić – sjajni dugogodišnji kvartet osječkih opernih znalaca (od kojih je živ još samo maestro Antun Petrušić).

 

Mirko Čagljević bio je kazalištarac s uvjerenjem, uporan, marljiv, ambiciozan. Uspješan. I ostvaren! Pokopan je na vukovarskom Novom groblju, 17. srpnja 2013.

 

Potpis ispod fotografije:

Mirko Čagljević u pripremi uloge u osječkom „Revizoru“, Wernera Egka (18. lipnja 1980.)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Prije godinu dana, 11. srpnja 2021. u Rijeci je umro Nenad Šegvić. Glumac, nenadmašni organizator: direktor Drame HNK „Ivana pl. Zajca“, utemeljitelj HKD teatra na Sušaku i direktor međunarodnog Festivala malih scena u Rijeci. Nagrađen je (2012.) Nagradom „Vladimir Nazor“ za životno djelo na području kazališta.

 

„Nenad Šegvić (Split 1936.) u rodnom je gradu završio osnovnu školu i gimnaziju. Glumu je diplomirao 1959. na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Po završetku studija bio je angažiran u kazalištima u Banjaluci, Mostaru i Splitu, gdje je 1960. ostvario prvu veliku ulogu kao Don Jere u Marinkovićevoj ‘Gloriji’, a kratko vrijeme bio je član Zagrebačkoga kazališta mladih. Godine 1964. prešao je u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci gdje je, dobivši u međuvremenu status dramskoga prvaka, ostao do umirovljenja 1999.“

 

Tako piše u biografskoj pripomeni. S jednim propustom: glumac je umjetničku karijeru počeo 1959./60. – u Osijeku!

 

U našem je Kazalištu – siguran sam ne samo u meni – ostavio traga u nježnim sjećanjima, eto već više od šest desetljeća! Još ga se i danas sjećam kao Mladića u drami „Ispovijed siromaha“ (A. Cesarec – S. Andres), u režiji Branka Mešega: visok i mršav, prelijepa glasa, duboko uvjerljivih očiju, u dolčevitki boje trule višnje…

 

23-godišnji akademski glumac Nenad Šegvić 18. rujna 1959. odigrao je Gospodina koji očekuje nasljedstvo, u Nušićevoj komediji „Mister Dolar“, u režiji Ace Gavrilovića. Slijedila je premijera Nušićeve „Protekcije“ (4. listopada 1959.), ponovno u režiji Ace Gavrilovića: Šegvić je igrao Svetislava. Treća predstava na osječkoj pozornici (premijera 31. listopada 1959.) spomenuta je „Ispovijed siromaha“, u Mešegovoj režiji, da bi 27. prosinca 1959. prvi put zaigrao Dürrenmattovu „Posjetu stare gospođe“, u režiji Ivana Martona, kao Prvi novinar.

 

Predstava koja je bila dojmljiva, svakako zbog Nenada Šegvića (ali i njegove partnerice, odlične dramske umjetnice Mime Vuković), bila je 14. veljače 1960. „Takva ljubav“ P. Kohouta, u režiji Rajka Radojkovića. Šegvić je tumačio glavni muški lik, Milana Stibora. Slijedila je jedna Svečana akademija (u povodu 8. ožujka 1960.) kada je naočit mladi glumac recitirao Matu Balotu („Moja mati“), pa ponovno uloga: Jeff Bunner u „Lucy Crown“ I. Shawa (22. travnja 1960., u režiji Branka Mešega), u kojoj je predstavi Šegvić zaigrao s Acom Gavrilovićem, Ines Fančović (u naslovnoj ulozi), Mirjanom Vacić, Isidorom Munjinom, Davorom Hercegom, Andreom Šarić… U ulozi Tonyja Crowna kao dječaka, nastupio je 16-godišnji Zvonimir Ivković – kasniji dugogodišnji (1981. – 1993.) i dosad najuspješniji intendant HNK!

 

Posljednja osječka uloga Nenada Šegvića bio je Roman u „Premijeri na pragu“ J. Jurandota (28. svibnja 1960.), u režiji Ivana Martona. U predstavi je, osim mnogih (Isidor Munjin, Frano Krtić, Miodrag Gavrilović, Mirjana Vacić, Mirko Bulović, Ico Tomljenović, Ana Kramarić, Ratko Petković, Andrea Šarić) igrala i Mira Brlek, kasnije (honorarna) članica riječke Hrvatske drame.

 

***

Nenad Šegvić bio je u osječkom angažmanu od 1. rujna 1959. do 31. kolovoza 1960. Broj od šest premijera, jednog uskakanja i jedne Akademije (držao sam da broj odigranih predstava nije neophodan za ovu temu, ali i on bi bio impozantan!) govori o prilikama u koje je mladi glumac „uskočio“ u svojem prvom profesionalnom angažmanu. Kada se pritom zna koliko je „traumatično“, ali ne manje neophodno prvo profesionalno iskustvo, uklapanje u ansambl, prvi redatelji različitih poetika pa i metodoloških postupaka, napokon publika koja je u ne prevelikom gradu – tada još bez televizije i drugih većih atrakcija – voljela, cijenila i „držala na dlanu“ svoje glumce – ne može biti svejedno (Osijeku i onima koji se kazališno sjećaju) gdje je netko započeo karijeru. Mislim da to nije bilo svejedno ni gospodinu Šegviću.

 

Dokumentiranju tog sjećanja (i osjećaja), u znak duboke odanosti – teži i ovaj tekst!

 

Potpis ispod fotografije:

Početak – u Osijeku: mladi Šegvić (1960.)