Poštovana publiko,
sukladno točki VII. nove Odluke o nužnim epidemiološkim mjerama Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske propisano je da se profesionalne umjetničke izvedbe i programi mogu održavati bez ograničenja kapaciteta za posjetitelje bez EU digitalnih Covid potvrde uz osiguravanje sjedećih mjesta, te ukoliko se održavaju u zatvorenim prostorima uz obvezno korištenje maski za lice.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Uz zvuke Mozartova „Requiema“, u izvođenju solista, dijela zbora i orkestra Osječke opere pojačanih s nevjerojatnom mladošću i umijećem Katedralnoga oratorijskog zbora iz Mostara, pod dirigentskim vodstvom Filipa Pavišića, u četvrtu korizmenu nedjelju 18. ožujka 2012. u osječkoj konkatedrali sv. Petra i Pavla nisam mogao ne misliti na dan ranije preminulog Branka Mešega, glumca, redatelja, intendanta, kazališnog prevoditelja i publicista, dramaturga… 17. ožujka 2012. umro je u 93 godini.
Bio sam blizak s njim. I podosta sam o njemu znao.
Rođen je 25. studenoga 1919. u Rumi. Kao službenik na željeznici otac mu je često morao seliti pa je Branko djetinjstvo i mladost proveo u Zagrebu kod bake i tete. Tu je i maturirao na Klasičnoj gimnaziji i poslije početnih studija Prava upisao i 1942. godine diplomirao na Glumačkoj školi Hrvatskoga državnog kazališta (kojoj je upravitelj bio Drago Ivanišević). Poslije diplome dobio je angažman dramskog glumca u tom kazalištu – a popis uloga iz tog i kasnijih razdoblja (oko 80), kao i popis kazališnih režija (oko 120), pedantno je pobrojila teatrologinja Antonija Bogner-Šaban u prilogu svoje studije “Kazališni čovjek Branko Mešeg” (zbornik Krležini dani u Osijeku, 2007.).
Podatke o Branku Mešegu već sam svojedobno (1996.) publicirao, pa samo da podsjetim: od 1945. bio je angažiran u Splitu kao glumac, redatelj i tajnik Drame; od 1947. glumac je, redatelj i umjetnički voditelj kazališta u Šibeniku odakle, 1950. god., na poziv tadašnjeg intendanta osječkog Kazališta, glumca i redatelja Hinka Tomašića stiže Osijek kojem ostaje vjeran pune 62 godine, sve do svoje smrti!
U razdoblju od 1950. (kada je došao u Osijek) i 1984. (kada je otišao u mirovinu) Mešeg je samo između 1967. i 1972. izbivao izvan HNK, zaintrigiran rizikom osnutka, osmišljavanja i vođenja novoga kazališta – osječkog Miniteatra. Teatar koji je u grad na Dravi donio novu poetiku, opredijeljen suvremenom domaćem i recentnom stranom autoru, i danas je blistav zapis onodobnih nagnuća i postignuća.
Branko Mešeg bio je kazališni intelektualac. Potvrdio je to i naknadnim diplomiranjem francuskoga jezika i književnosti i latinskoga jezika s rimskom književnošću (Filozofski fakultet u Sarajevu) i formalno zaokruživši svoje zagrebačke „klasičarske“ zasade. Režirao je i u Varaždinu, Puli te osobito u Vinkovcima, uzdižući tako i kulturu drugih hrvatskih sredina. Susret s filmom imao je samo jednom, u mladim danima: 1944. godine bio je pomoćni redatelj u filmu “Lisinski” Oktavijana Miletića…Kako je brzo prošlo to vrijeme?!
Dok slušam Lacrimosu, emocije me vežu na bivšega intendanta (usput: ponosan sam što me odabrao za svojega ravnatelja Drame, 1978. – 1984.). Moje kazališno prijateljstvo potrajat će dovijeka.
(Hrvatsko Slovo, 23.3.2012.)
“Dragi maestro! Orkestar i kazalište!
Potomci skladatelja Reinholda Gilèrea izražavaju zahvalnost Vama i svim hrvatskim glazbenicima što ste u tako važnoj i osjetljivoj prigodi izveli djelo našeg pretka!
Želimo vam svima zdravlje i mir!”
Profesor Kirill Novoselsky
Ukleti muzički genije Franjo Krežma prešao je u onostrano kao devetnaestogodišnjak. Tek je prvo paperje na bradi osjetio. Jedva da je miris prve ljubavi udahnuo. Violinski performerski virtuoz i kompozitorski ludist, u posljednjoj trećini 19. vijeka iz rodnog se Osijeka meteorski vinuo u kozmos kvantne fizike muzike. Nastupajući po razmaženim evropskim salonima još kao tinejdžer, stvarao je muziku cijelo stoljeće ispred svog vremena. Krežmini muzički otisci često odlaze u avangardu, zvuče kao Šostakovič prije Šostakoviča. Zato je „Guslač od marcipana“, ikonoklastička priča o Krežmi praizvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, pronašla uzbudljivo stanište između Čehova i Harmsa. Redateljica Dora Ruždjak Podolski odvažno je odgovorila na mnogostruke konotacije koje nam je sagorjela Krežmina sudbina ostavila. I u tome je imala nesebičan odgovor glumaca-graditelja, kao i cjelokupnog autorskog tima.
Za predložak predstave korišten je roman Stjepana Tomaša „Guslač od marcipana“ koji se još 2004. prvi artificijelno pozabavio Krežmom kao dječakom posječenih snova. Redateljica se s pravom odlučila da s dramaturginjom i koautoricom Marijanom Fumić priđe motivima Tomaševe proze kao prvom levelu, ishodišnom mjestu s kojim će voditi punokrvni dijalog i putovati dalje. Novonastala svevremenska priča dobila je gorki podnaslov „Franjo Krežma: zapisi iz nepovrata“, ogolivši posebnost pojedinca u sivilu prosječnosti kao istodobni dar i prokletstvo. Krežma, kako ga nadahnuto posvaja glumac Antonio Jakupčević, pali je princ vanzemaljske genijalnosti. Društva u koja se to drukčije dijete teleportira, iako ga obožavaju, nisu ga u stanju istinski razumjeti. To podjednako vrijedi za javnost spolja i za porodicu iznutra. O tome čulno govori „Guslač od marcipana“ iskovan na osječkoj sceni. Redateljica Dora Ruždjak Podolski krenula je u totalnu redukciju, bez ostatka se pouzdavši u jedan stol i 16 glumaca neimara. Spremnih da u isti mah kreiraju svoja fiktivna lica i propituju ona koja nose na vlastitoj savjesti. Zato oni neprestance u gustom dvosatnom ritmu grade svoje holograme Krežme a on gradi njih. Na praznoj pozornici (obloženoj vrsnim svjetlosnim mijenama Tomislava Kobie) scenograf Stefano Katunar instalirao je dugi stol impozantnih dimenzija ali oguljen, istrošen, sirov i neugledan. Jedini mogući za sanjanje čehovljanskih čežnji ili harmsovskog slap-sticka do apsurdnog naličja. Kostimografkinja Barbara Bourek istom se rudimentarnom gestom poslužila u kostimima, s njih kao da se zemlja runi dok premošćuju epohe.
Dora Ruždjak Podolski u svim svojim predstavama veliku pažnju poklanja muzičkom gradbenom materijalu. U „Guslaču“ je otišla još dalje u istraživanje muzičke esencije bivstvovanja. Svaki treptaj glumačkog tijela i lica (sjajnu koreografiju potpisuju glumica Selma Mehić i redateljica), svako pomicanje stolice ili lonca, svaki šušanj papira, ima svoju željeznu muzičku kauzalnost. Na fantastične Krežmine brojeve suvereno se autorski replicirao skladatelj Tihomir Ranogajec (recimo „žablji oratorij“ naprosto je impresivan) a sve uživo prati peteročlani komorni orkestar (Bella Nagy, Maja Iljovski, Kristina Tomljanović Sasz, Žana Radonić, Damir Šenk) uz mezzosopranisticu Stefany Findrik.
Kao što rekoh, performerski kapital igrača koautora ovdje je golem. Pjevaju i igraju bez daha. Antonio Jakupčević izložio je i oholost avangardnog superstara, ranjivost neshvaćenog drukčijeg bića i neku starmalu mudrost djeteta zrelijeg od nezrele sredine. Antonia Mrkonjić kao Krežmina sestra Anka, prošla je registar ljubavi, zavisti, ostavljenosti i samoće. U zajedničkoj igri oboje hode i po rubu incestuoznosti. Matija Kačan u Krežmi senioru izvrsno komponira malograđanštinu, marcipanski šarm i podtekst oca tiranina. Selma Mehić kao majka Amalya temeljita je u gradnji kulisa doma, brižno krpajući sva puknuća. Anita Schmidt kao Franjina baka, stoluje na čelu stola i djeluje kao fragilna memorija nekadašnjeg svijeta, svira live na klaviru i šalje zaboravljene moralne poruke. I Duško Modrinić, Aljoša Čepl, Antonija Pintarić, Dora Bogdanović, Armin Ćatić, Ljiljana Krička Mitrović, Matea Grabić Ćaćić, Mario Rade, Ivana Soldo Čabraja, Petra Bernarda Blašković, Miroslav Čabraja, neprestanom koncentriranom ponudom na sceni učinili su da ovaj „Guslač“ ima strune od čelika i zlata. Publika im je uzvratila zasluženim ovacijama.
Izvor: Telegram, 9.3.2022.