U svojem kratkom životu Franjo Krežma uspio je postići zavidnu karijeru koja i danas fascinira. Hrvatski pandan Paganiniju, „čudo od djeteta“, koji je s devet godina upisao bečki Konzervatorij, kao najmlađi student ikada dotad, za života je oduševljavao publiku i kritiku. Njegov život detaljno su dokumentirali Franjo Kuhač, Antonija Kassowitz-Cvijić i Vladimir Fajdetić, a Stjepana Tomaša inspirirao je da o njemu napiše roman naslova Guslač od marcipana.
Prema motivima iz tog romana Marijana Fumić napisala je tekst dramske predstave istog naslova koja je praizvedena 4. ožujka ove godine u Osijeku, Krežminom rodnom gradu. Autorski tim predstave predvodi redateljica Dora Ruždjak Podolski, a dvosatna jednočinka koncentrirana je na Krežmin privatni život u kojem najveće mjesto zauzima njegova sestra Anka, koja je uz obiteljsku s njim ostvarila i višegodišnju profesionalnu suradnju kao njegova korepetitorica.
Kostimografkinju Barbaru Bourek očito je inspirirala jedna od najpoznatijih fotografija brata i sestre Krežma (koja se čuva u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu na kojoj je on obučen u tamno baršunasto odijelo, a ona u bijelu haljinu, a Stefano Katunar scenografiju je prilagodio kostimima i podredio pokretu, iznimno važnom elementu cijele predstave.
Glumački ansambl sastoji se od 16 glumaca koji su gotovo cijelo vrijeme na sceni, a neki od njih igraju i dvostruke uloge. Uz prikaz Krežmine obitelji: oca, majke, bake, sestara Ljubice i Micike, u predstavi se pojavljuju i povijesne ličnosti s kojima se Franjo Krežma susreo u životu: Izidor Kršnjavi, Franjo Kuhač, Milan Šenoa, Antonija Kassowitz-Cvijić, biskup Josip Juraj Strossmayer, Franz Liszt, njegov prvi učitelj violine Gjuro Eisenhuth, a pojavljuju se i njegove dvije simpatije: Olga i Ella.
Originalna glazba Tihomira Ranogajca napisana je tako da komplementira citate, no ipak ne zvuči eklektično, već atmosferično i svježe
Predstavu prati komorni sastav glazbenika koji čine: Bella Nagy (violina), Maja Iljovski (violončelo), Kristina Tomljanović Sasz (flauta), Žana Radonić (klarinet) i Damir Šenk (klavir) te mezzosopranistica Stefany Findrik. Glazba se sastoji od citata Krežmine glazbe (nekoliko violinskih komada i solo pjesama) te originalne glazbe koju je napisao Tihomir Ranogajec. Originalna glazba napisana je tako da komplementira citate, no ipak ne zvuči eklektično, već atmosferično i svježe, što svakako doprinosi tome da publika prihvaća događaje na sceni kao sebi bliske.
Prve godine života, koje je Krežma proveo u Osijeku, opisane su uz puno detalja i ilustracija koje dočaravaju tadašnji život Tvrđe, a obitelj slastičara Krežme starijeg opisana je kao skladna i bliska, iako se u svakoj prilici naglašavalo kako otac inzistira na glazbenom obrazovanju svoje djece, tjerajući ih na izrazito puno vježbanja i uskraćujući im djetinjstvo. Selidba obitelji u Zagreb, kako bi djeca dobila bolju glazbenu naobrazbu također je prikazana kroz prizmu očeve slijepe ambicioznosti, a prve godine života u Zagrebu kao teške za prilagodbu.
Sitni detalji i usputne priče kojima je obilovao prvi (osječki) dio predstave rjeđi su kako predstava odmiče, da bi posljednji, berlinski dio Krežimina života bio prikazan isključivo iz osobne perspektive mladog umjetnika. Privatno-poslovni odnos sa sestrom Ankom opisan je kao topao, uz povremene epizode tipičnog ‘bratskog’ rivalstva.
U predstavi većina Ankinog lika počiva na uvjerenosti cijelog ansambla u to da je ona značajno manje talentirana od svoga brata i da je jedina svrha njenog života da mu osigura adekvatnu klavirsku pratnju.
I sama Antonia Mrkonjić, koja glumi Anku, izjavljuje da ona „nije imala tu crtu genijalnosti“, a posebno je patetičan detalj Ankin monolog u kojem izjavljuje da, s Franjinim odlaskom na mjesto koncert majstora u orkestar, njezin čitav život gubi smisao.
Anka Krežma prva je među domaćim pijanistima izvela Čajkovskijev Klavirski koncert u b-molu
Iako predstava nije dokumentarističkog karaktera ipak začuđuje ovakvo tretiranje lika Anke Krežme, pogotovo ako se uzme u obzir da se radi o osobi koja je završila bečki Konzervatorij s odličnim uspjehom u dobi od 16 godina te je, osim s bratom, održala i određeni broj solističkih koncerata (ona je prva među domaćim pijanistima izvela Klavirski koncert u b-molu P. I. Čajkovskoga), a iz njene klase klavira potekao je i niz vrsnih pijanista i klavirskih pedagoga poput Dragice Kovačević-Hausler, Dane Matoš (sestra A. G. Matoša), Felice Streim, Marije Vranešević-Vasilesco, Marije Eisenhuth, Nade Klaić-Jurinac i Antonije Geiger-Eichhorn.
Lik neshvaćenog i nesretnog genija
Vjerojatno je ovakvo prikazivanje lika Anke imalo za svrhu istaknuti genijalnost njenog brata, no često naglašavanje toga kako ona cijelo vrijeme vježba, dok se brat ‘izvlači’ i s lakoćom polaže ispite bez vježbanja čitajući note prima vista, u kombinaciji s očevim neprestanim zanovijetanjem oko toga da bi trebao više vježbati i nekoliko samo muzičarima razumljivih doskočica u kojima djecu poučava osnovama teorije glazbe stvaraju (pogrešan) dojam Franjine nevoljkosti u gradnji karijere violinskog virtuoza.
Lik neshvaćenog i nesretnog genija na kojem se inzistira upotpunjen je i dvjema nerealiziranim ljubavnim pričama – dječačku fasciniranost Olgom, koja ga na kraju ostavlja zbog poželjnijeg udvarača te romansa s Ellom koja je prekinuta Krežminom iznenadnom smrću.
Prikazi muziciranja vrlo su uspješno prikazani, iako u njima nitko od glumaca ne uzima instrument u ruke niti simulira sviranje
Osim opisivanja Krežmine velike nesreće zato što mora vježbati i koncertirati, novi sloj njegovog karaktera donosi opis njegove velike želje za skladanjem. Vrlo uspjela scena je ona u kojoj cijela obitelj Krežma sudjeluje u kućnoj izvedbi Alfreda Velikog, njegovog prvog opernog pokušaja.
Općenito su prikazi muziciranja vrlo uspješno prikazani, iako u njima nitko od glumaca ne uzima stvarni instrument u ruke niti doslovno simulira sviranje na njemu. Iznimku predstavlja scena u kojoj baka Krežma silazi sa scene među glazbenike i sjeda za klavir te svira nekoliko pasaža na klaviru kako bi demonstrirala kako i ona zna svirati klavir, kao i silazak Krežminog oca za klavir kako bi djecu ispitao poznavanje intervala.
Glazba koju glazbenici izvode izvan scene nenametljiva je i tretirana gotovo filmski – kao glazbena podloga i za stvaranje ugođaja.
Predstava je uokvirena sekvencama u kojima Franjo Krežma dirigentski upravlja pokretima cijelog ansambla smještenog na dugački drveni stol koji predstavlja osnovu cijele scenografije. Scenski je jako efektno i to što je gotovo cijelo vrijeme na sceni čitav ansambl, a članovi ansambla koji ne sudjeluju u sceni koja se izvodi imaju ulogu ‘žive kulise’. Glazbenici su također dio mizanscena, iako su fizički smješteni u ‘rupu’ ispred pozornice. Osvijetljeni su u trenutcima kada izvode Krežmina djela i tada su tretirani kao aktivni sudionici predstave, a ostvaruju i nešto diskretne komunikacije s glumcima na sceni. Glazba koju izvode izvan scene nenametljiva je i tretirana gotovo filmski – kao glazbena podloga i za stvaranje ugođaja.
160 godina od rođenja ovog zauvijek mladog umjetnika
Sam život Franje Krežme teško se može pratiti kroz predstavu, iako se vrlo često naglašava u kojoj se godini odvija pojedina scena. Njegovi uspjesi tijekom turneja po Europi prikazani su iz perspektive obitelji koja od kuće prati Franjine uspjehe čitajući kritike i osvrte na koncerte. Posebna je pozornost posvećena sceni u kojoj se mladi umjetnik susreće s Franzom Lisztom koji je prikazan kao izrazito narcisoidan, ali i oduševljen mladim umjetnikom kojeg je počastio s nekoliko docirajućih savjeta.
Odigrano je i nekoliko scena koje prikazuju interesantne crtice koje su Franjo i Anka doživjeli tijekom svojih putovanja i koncerata, iako naglasak nikad nije na genijalnosti samih izvedbi, već više na privatnim događajima koji ih okružuju.
Posljednji, berlinski dio života prikazan je iz osobne perspektive – Krežma u dugom monologu opisuje svoje dojmove o Berlinu kao „novom i velikom“ gradu te fasciniranost novom ženom u životu – stanovitom Ellom. Posljednja scena Franjinog života – u kojoj umire od komplikacija izazvanih benignom upalom uha – upečatljiva je i pomalo groteskna, što je nerijetko karakteristično za radove Dore Ruždjak Podolski.
Predstava pridonosi vidljivosti i identitetu Franje Krežme kao brenda grada Osijeka aktivno stvarajući interes za njegov život i djelo
Uz sve prednosti i nedostatke, predstava je (unatoč tome što traje dva sata bez pauze) gledljiva i emotivno angažira publiku. Ovu godinu Europska je komisija proglasila Europskom godinom mladih, a prikladno se obilježava i 160 godina od rođenja ovog zauvijek mladog umjetnika, a iako u Osijeku (još) nema sustavno organiziranih aktivnosti koje bi promicale njegov život i djelo, ova predstava – uz postojeći bijenalni Memorijal Franje Krežme (osnovan 1969. godine) te Međunarodno violinističko natjecanje Franjo Krežma u Vinkovcima – svakako pridonosi vidljivosti i identitetu Franje Krežme kao brenda grada Osijeka aktivno stvarajući interes za njegov život i djelo.
U ovom kontekstu svakako valja spomenuti i nedavno realiziran projekt Franjo Krežma – solo pjesme, u okviru kojeg su Krežmine solo pjesme izdane u notnom izdanju koje je uredila Nataša Antoniazzo te snimljene na nosač zvuka u izdanju Bella Musica Edition.
Ana Popović
Izvor: glazba.hr, 6.4. 2022.
