Piše: Nada Murat (1927. – 2009.)
U četvrtak, 22. studenog 1956., jedinim prijevoznim sredstvom na liniji Zagreb-Osijek, nekim putničkim vlakom oko 13 sati, doputovali su u Osijek dr. Branko Gavella i prof. Vlado Habunek. Te večeri bila je prva izvedba Verdijeve opere MOĆ SUDBINE u osječkom kazalištu, moj diplomski redateljski rad, i to je bio povod njihovu dolasku.
Prof. Vlado Habunek se na kolodvoru pozdravio i ujedno oprostio.
Ostala sam sa svojim Učiteljem sama na negostoljubivom osječkom pred-kolodvorskom prostoru punom blata od kiše i snijega. Bespomoćno sam ispričavala rodni grad koji nema taxi službe, dok sam koračala uz dr. Gavellu do tramvajskog stajališta. Tramvajem prepunim mokrih kaputa i bezvoljnih lica stigli smo do teatra.
Iako umoran od puta, interesirao se o mojim redateljskim zahtjevima u odnosu na tlocrt pozornice, na organizaciju prostora u vezi scenskog zbivanja itd. Opera ima 3 čina, 8 slika, brze scenske promjene koje su uvjetovane trajanjem glazbe – sredina XVIII. stoljeća, Sevilla i Italija.
Velika ansambl opera, s tada 36 članova zbora, s muškim oktetom radiozbora, 6 pari baletnih plesača i 11 solista pjevača. Rješenje je bilo u različitim praktikablima s mogućnošću kombinacije i plastičnim detaljima u vertikali. Kao veliki pedagog i praktičar vodio je razgovor, a posebno s Ljubom Babićem.
Otišao je na ručak sâm, a ja nisam imala mogućnosti da ga ugostim. Ostala sam sama s gorčinom siromaštva, ali uzbuđenje zbog susreta i briga oko predstave nadvladalo je osjećaj neugode.
Dr. Gavella stigao je užurbano u Kazalište pred sam početak predstave „Bog mala, ne boj se“ i – ode u mrak gledališta. A ja sam se bojala. (To zovu tremom.) Hodala sam hodnicima, garderobama, moj drug Vera (Pavičić; 1920. – 1994., op. Lj. St.) inspicijentica, javljala je preko zvučnika kada bi prošle brze promjene, da je sve u redu.
I predstava je završila. Dr. Gavella je došao do mene, zagrlio me i rekao da me čeka u Centralu. Tamo sam ga našla u društvu Vere Pregarc (dramska glumica HNK-a; Split, 1928. – Trst, Italija 2010. – op. Lj. St.) i drugih mlađih glumaca. Bio je dobro raspoložen i kasno smo se razišli.
Drugi dan sam ga otpratila na kolodvor. Došli smo ranije i sjeli na drvene klupe vagona za Zagreb.
Razgovaramo o predstavi. Alvaro je Melez, potomak kraljevske kuće Inka, progonjen mržnjom svakog Španjolca, koja se osniva na gospodstvu Španjolske nad gotovo cijelim dijelom Latinske Amerike, a naročito prema obojenoj rasi; o Španjolskoj koja je sačuvala sve svoje kolonije u Novom svijetu, sve do XIX. stoljeća… itd.
Kad je vlak otišao, dugo sam stajala na peronu, i još dugo vidjela markantno lice dragog Učitelja u okviru vagonskog prozora…
Kazalište br. 120., Osijek, 1. – 15. svibnja 1977.
(Odabrao: Ljubomir Stanojević)