Piše: Ljubomir Stanojević©
Maestro Dragutin Savin rođen je u Splitu, 29. rujna 1915. Prve kontakte s glazbom ostvario je u Dubrovniku gdje je odrastao, da bi nastavio učiti u Splitu, kod Josipa Hatzea. Muzičku akademiju završio je u Zagrebu kao student Franje Dugana, Frana Lhotke i Krste Odaka.
Umjetničku karijeru započeo je kao korepetitor u splitskoj Operi. U taj će se HNK vratiti 1971. kao umjetnički ravnatelj Opere, dirigent i redatelj, a jedno vrijeme i kazališni intendant.
U vrijeme Drugoga svjetskog rata Savin je bio interniran, a potom odlazi u Italiju na usavršavanje kod Pietra Mascagnija. Po povratku u domovinu 1947. došao je na dirigentsko mjesto u Osijek, gradu kojemu je ostao vjeran gotovo četvrt stoljeća. Jedini prekid djelovanja bio je od 1955. do ’57., kada je bio dirigent zagrebačke Opere.
Umro je u 81. godini, 3. siječnja 1996., a kremacija je obavljena 8. siječnja na zagrebačkom Mirogoju.
***
Iz Osijeka je otišao prije više od pola stoljeća, po završetku kazališne sezone 1970./’71. Možda i nije bio zov rodnoga Mediterana jači, možda su se i ovdje dogodile neke manje lijepe stvari, ali to za „opću“ kazališnu povijest prestaje biti važno. A onu osobnu i intimnu i tako nosimo sa sobom.
Riječ je o Dragutinu Savinu, hrvatskomu skladatelju i dirigentu, redatelju i scenografu, prevoditelju libreta i kazališnom organizatoru, ravnatelju osječke Opere iz razdoblja (1961. – 1971.) koje zacijelo nosi trag upečatljiva autorskoga identiteta.
Napustio je Savin Osijek te 1971., tvrdo zapretanih emocija i tvrdoglavo, skrivajući očito svoju ranjivost i uronjenost u osječki građanski milje, svoju sraslost sa Slavonijom koja je i rezultirala operom Tena (1967.) na libreto bliske suradnice i uopće bliske osobe, redateljice Nade Murat.
Otišao je u Split, za ravnatelja tamošnje Opere. Tamo je postao i intendantom, što u Osijeku – šteta za Osijek! – nije ostvario. U Splitu je 1975. svečano obilježio 60. rođendan i 35. obljetnicu umjetničkoga rada, a potom, neku godinu kasnije, preselio u Zagreb, u jednu od onih prekosavskih spavaonica umjetniku nimalo poticajnih. S vremenom se o maestru Savinu – i ne samo zbog godina (bio je iznimno vitalan i muževan, aktivan i energičan, bar u onom odjeljku života u kojem ga je poznavao ovaj autor) – sve manje čulo, a početkom siječnja 1996. stiglo je od skladatelja Igora Savina (1946. – 2024.), njegova sina, kratko pisamce: „Stari nas je Savin napustio noćas…“.
(nastavlja se)