Nedavno otkriveno pismo velikoga dramskog umjetnika Milana Ajvaza (Krstur, Banat 1897. – Beograd, 1980.), upućeno uredniku Kazališta (tj. ovom autoru), podsjetilo je na neke glumčeve ispovijedi, objavljene u Kazalištu:
– 1930. godina, 15. travnja kada me Petar Konjović (1883. – 1970.; intendant 1926. – ’34.) angažirao u osječko Kazalište, odmah smo se Ivan (Leitner-Jakšić, 1912. – 1983.; u osječkom Kazalištu od 1929. – 1936. i ponovo 1938. – 1941., op.) i ja združili… Vječito smo razgovarali, diskutirali samo o kazalištu. Tom razgovoru nije bilo kraja. Ono što sam od 1920. do 1929. „oteo“, kopirao, pokrao – od sjajnih dramskih umjetnika s pozornice beogradskog Narodnog pozorišta – prenio sam u Narodno kazalište Osijek, zagrebački HNK… Važio sam kao daroviti mlad glumac.
A kako je počelo?
– Poslije rata, 1920. odem u Beograd. Pročitam jednog dana da Ministarstvo prosvjete raspisuje natječaj za glumačku školu. Tražili su ljude od 17 do 22 godine, sa najmanje srednjom spremom. Što ću, pomislim. Imao sam već 24 godine, a od škole samo osnovnu i mađarsku šegrtsku.
Drž’ se, Milane, kažem i odem na audiciju. Dvjesta nas se prijavilo. Kad sam vidio koliko se ljudi sjatilo, zamalo da odustanem. Nisam znao ni što je audicija, ni tko su oni koji ocjenjuju.
Kada sam došao na red, Isajlović (Mihajlo Isajlović, glumac i redatelj, 1870. – 1938.) mi reče da ću govoriti Othellov govor pred senatom. Tko je Othello, pomislim, i kakve on veze ima sa Shakespeareom? Počnem ja, a čujem lijepo Isajlovića kako na njemačkom kaže Grolu (Milan Grol, književnik, kazališni kritičar 1876. – 1952.; u to vrijeme upravnik Narodnog pozorišta, op.): Što mislite o ovome? Grol šuti, ne pomjera se, čeka kraj.
Ja završim, pokupim se i odem. Mislim, tako ti i treba kad hoćeš tamo gdje ti nije mjesto. Nešto kasnije čujem: „Milan Ajvaz, primljeni ste!“ E, ljepše muzike nikada nisam čuo… Od onog doba, te „banatski seljak“, te „nekulturan“, te „šuster“, te GLUMAC… Od onog doba Beograd, Osijek, Zagreb, Novi Sad, malo putovanja po Europi, Jugoslovensko dramsko pozorište. Tako sam živio punih osamdeset godina dva mjeseca i ovih nekoliko dana…
(List Kazalište: br. 76 – 1. – 15. veljače 1975.; br. 149 – 16. – 30. rujna 1980.)