(O „Nikoli Šubiću Zrinjskom“ na osječkoj pozornici, godine 1990.)
Piše: Milica Maravić
Sinoćnja obnova opere „Nikola Šubić Zrinjski“ Ivana Zajca prema režiji Koste Spaića, a pod vodstvom Željka Milera, na sceni Osječke opere, uspjeh je koji zaslužuje hod po domovini i izvan nje. Obnovljeni osječki „Zrinjski“ podsjetio me na onu moćnu, mračnu i oštru sjenku Ivana Groznog iz istoimenog povijesnog filma Ejzenštejna.
U operi, u pozadini, reproducirani zidovi tvrđave. Na sceni sitan ranjiv čovjek kojeg usprkos svim hrabrostima, jača sila mrvi do temelja. Da je Nikola Šubić Zrinjski sačekao ne samo da Sultan umre nego i da istrune, možda bi pobijedio. Pravde nema već zakon jačeg! Povijest se ponavlja.
Režija Koste Spaića i scenografija Berislava Deželića, kostimi Marije Žarak, a u ovom slučaju ono strastveno disanje sa Zajčevom muzikom, Željka Milera, povijesni je događaj. Pozornica je najljepša kad je bez rekvizite s tek pokojim geometrijskim usponom ili padom, a reproducirana uopćena fotografija lociranje je radnje. Jednom je to pustinja, dakle tursko okruženje, drugi put zidovi tvrđave, može biti Siget ili bilo koje borbeno utvrđenje prošlih stoljeća.
Oni raskošni kostimi, geometrijskih ornamenata i crvenih tonaliteta Marije Žarak divno izranjaju iz sive pozadine scene, dajući likovima dostojanstvo i snagu, bez obzira dolaze li od strane prijateljske ili neprijateljske. Svi su samo ljudi, tek nabijene na kolce glave, upozoravaju na krvoločnost jačeg.
Taj pravi pronalazak rješavanja najpopularnije Zajčeve opere i jedine domaće uopće koja se izvodi, već je viđen, a u Osijeku je dobio i usklađen ritam kretanja likova i scena i zanosnih budnica kompozitora.
Prema režiji Koste Spaića s mnogo osjećaja za bilo muzike, operu je obnovio Petar Šarčević.
Operni solisti ujednačeni. Mnogo mladih – nova snaga kuće, poput emotivne Jelene snažnog glasa Katalin Brunjai, i čiste fonacije prodornosti i ležernosti Vesne Baljak kao Eve. Velimir Zgrablić, kreativan, svjež, u svojoj vjerojatno najboljoj opernoj ulozi, turskoga cara Sulejmana Velikog; Ferdinand Zovko u naslovnoj ulozi mnogo ležerniji i uvjerljiviji. Slijedi niz uspjelih vokalno-scenskih ostvarenja Dragoslava Ilića, Luciana Manzina, Slobodana Cvetičanina, Damira Bakovića i drugih.
Neki žar, revolucionarnost koja ne vene ili nije uvenula, nego obratno ražarila se, zahvaljujući Željku Mileru, koji nikome nije dao da ni trenutka predahne, sustane, dosežući vrhunac interpretacije „Zrinjskog“ kao što je to nekad davno činio Milan Sachsa. Milerov „Nikola Šubić Zrinjski“ zaslužuje da uđe u povijest, zaslužuje snimanje.
Još jedna slika pulsira: koreografsko rješenje Sonje Kastl i Tatjane Stanojević-Pezelj, Jeleninog sna, sa rotirajućom pozornicom i plesačima zboristima koji dolaze i odlaze iz ničeg.
Visoki umjetnički kriteriji koje je zacrtala Osječka opera nastavljaju se!
(Radio Zagreb, Dnevne novosti, 16.2.1990.)
Odabrao: Ljubomir Stanojević