Piše: Ljubomir Stanojević©
Milan Pichler (Osijek, 22. ožujka 1897. – Rijeka, 24. kolovoza 1981.) veliko je ime hrvatske operne scene i jedan od naših najuglednijih tumača lika Nikole Šubića Zrinjskog u istoimenoj Zajčevoj operi. Prvi put pjevao je u Osijeku 16. prosinca 1926., pod ravnanjem Lava Mirskog. Tumačio je lik legendarnog hrvatskog bana i zapovjednika Sigeta u Beogradu i Zagrebu, gdje je bio angažiran, potom u Rijeci gdje je i završio umjetničku karijeru sa Zrinjskim na oproštajnoj predstavi 31. ožujka 1962. Ugledna kritičarka i glazbena publicistica Marija Barbieri drži da je uloga sigetskoga junaka Pichlerova „amblematska uloga“!
Donosimo zapis Milana Pichlera „Osječko kazalište u mojim uspomenama“, objavljen u Spomen-knjizi o pedesetoj godišnjici HNK u Osijeku, 1957.
„Jedne noći krajem mjeseca prosinca 1918. pod jednim prozorom u Pejačevićevoj ulici pjevao sam serenadu uz pratnju gitare. Skupio se svijet i slušao; kada sam završio, pristupio mi je naš poznati glumac Josip Maričić riječima: ‘Slušajte, prijatelju, ne biste li vi došli sutra oko 14 sati u kazalište?’. Moj odgovor je glasio: ‘Bih’.
Tada sam potpisao ugovor kao bariton opere i tako 1. I. 1919. započeo svoju pjevačku karijeru. Prvi puta sam nastupio 28. veljače 1919. u operi ‘La Bohème’ kao slikar Marcello. Kao gost pjevao je Rudolfa Ernest vitez Camarotta, član Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Poslije toga nizale su se partije za partijom, koje sam spremao s vrsnim dirigentima Mirkom Polićem i Lavom Mirskim.
Već sljedeće sezone imao sam prilike slušati odlične pjevače iz Zagreba, koji su prešli u Osječku operu. Od njih sam mnogo naučio. Direktor Polić napustio je Osijek 1923. godine, i ja sam nastavio rad s novim direktorom Lavom Mirskim, koji je bio neumoran radnik i koji je sve svoje znanje uložio u podizanje muzičkog života Osijeka na što viši stupanj, u čemu je i uspijevao. Uslijed smanjenja budžeta 1926. godine ukinuta je u Kazalištu muzička grana i tako sam 1927. u proljeće, kada smo proslavljali 20-godišnjicu Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, sudjelovao na koncertu, a poslije toga na banketu u Grand-hotelu otpjevao sam prolog iz opere ‘Bajazzo’.
Iza toga prišao mi je upravnik Narodnog pozorišta u Beogradu Milan Predić i zapitao me, bi li došao u Beogradsku operu. Pristao sam. Zahvaljujući Lavu Mirskom bio sam toliko spreman, da sam mogao uspjeti i u novoj sredini. Naravno, da sam kasnije vrlo rado dolazio u Osijek na gostovanje, jer su mi uvijek taj Teatar i njegova publika bili dragi, te sam rado nastupao na daskama, gdje sam i započeo svoju pjevačku karijeru.“
(Spomen-knjiga o 50. godišnjici HNK-a 1907.-1957., Osijek 1957.)