Piše: Antun Petrušić (1935. – 2022.)
Stjecajem povoljnih okolnosti u razmaku od jedne godine, u Zagreb dolaze dvojica najznačajnijih naših muzičara druge polovine 19. i prve polovine 20. stoljeća, da bi u tom gradu djelovali do kraja svog života.
To su Ivan Zajc (dolazi godine 1870.) i Franjo Kuhač (1871.). Njihovom dolasku prethodi prilično mračni dio povijesti Hrvatske, koja se od proglašenja Franje Josipa I. apsolutnim vladarem carevine (1. I. 1852.) najprije nalazi pod udarom sveopće germanizacije, da bi se carevom nagodbom s Mađarima 1867. priključila Ugarskoj kao dio Austro-Ugarske Monarhije. Istovremeno su Istra i Dalmacija ostale u sklopu Austrije, dok je kontinentalni dio Hrvatske sa Slavonijom došao pod upravu bana imenovanog od ugarskog ministra-predsjednika. Slično periodu pod apsolutizmom omraženog ministra unutarnjih poslova Aleksandra Bacha, Ugarska Hrvatskoj i Slavoniji nameće dugogodišnju vladavinu zloglasnog bana grofa Khuena Hedervárya, koji je čitavo vrijeme banovanja bio zaokupljen fanatičnom željom da postane ugarski predsjednik vlade. Ipak, i u takvim uvjetima, bilo je na području kulture, umjetnosti i prosvjete svijetlih trenutaka, kojima su Hrvati pokazali trajnu želju za potvrđivanjem svog nacionalnog identiteta.
Kazalište je još 1860., nakon Bachova pada, prešlo u narodne ruke, ali je trebalo proći još čitavo desetljeće do punog prodora domaće riječi na prvu domaću pozornicu. Godinu dana kasnije, odlukom Sabora. Društvo prijatelja glazbe u Hrvatskoj i Slavoniji prerasta u Zemaljski glazbeni zavod, čime je utrt put do budućeg Konzervatorija i današnje Muzičke akademije. Godine 1862. osniva se HPD “Kolo“, što će inicirati brzi razvoj zborskog amaterskog muziciranja širom zemlje. Konačno 1866. utemeljuje se Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti kao izraz rodoljubnih i panslavenskih nazora ljudi okupljenih oko biskupa Josipa Jurja Storssmayera.
Ivan Zajc došao je u Zagreb kao afirmirani skladatelj i s najvišim referencama iz najvećih europskih glazbenih centara: Milana i Beča. Boraveći u Milanu i studirajući kompoziciju u vrijeme prvih uspjeha mladog Verdija, čak i živeći u stanu u kojem je boravio i Verdi, Zajc je stekao laskav poziv da ostane u Milanu kao drugi dirigent glasovite milanske Scale. Morao je taj poziv odbiti zbog obiteljskih razloga, vratio se u Rijeku i tamo živio i radio osam godina. Slijedi njegovo bečko razdoblje 1862. – 1870. kad se s velikim uspjehom izvodi njegovih jedanaest opereta u konkurenciji Johanna Straussa mlađeg, rođenog Splićanina Franza Suppéa i Jacquesa Offenbacha.
(nastavlja se)
Odabrao: Ljubomir Stanojević