Piše: Ljubomir Stanojević©Već je postava Prokofjevljeva „Vjenčanja u samostanu“ (1965.) najavila Nadu Murat kao odličnoga, modernoga redatelja, što ju je kasnije afirmiralo sjajnim uprizorenjima ondašnjih jugoslavenskih praizvedbi: „Pogled s mosta“ R. Rossellinija (1968.), „Napoleon dolazi“ R. R. Benetta (1969.), „Penelopa“ R. Libermanna (1972.), „Arlecchino“ F. Busonija (1973.), Verdijeve „Djevice Orleanske“ (1973.) te osobito „Revizora“ Wernera Egka (1980., obnova 1984.) kao krune toga estetskoga promišljanja – predstava za koju je Nada Murat dobila prestižnu nagradu za režiju Annala ’80 i proglašena najboljim opernim redateljem bivše Jugoslavije na Opernom biennalu u Ljubljani (1984.).
Tomu nizu, uz spomenutoga Prokofjeva, svakako treba dodati i uprizorenje Bizetovih „Lovaca bisera“ (1972.)
U ovoj skici za portret Nade Murat valja navesti i da je umjetnica od 1964. do odlaska u mirovinu 1979. bila i pomoćnica intendanta HNK-a u Osijeku, a jednu sezonu (1967./’68.) i o. d. intendanta. Aktivno je surađivala u osmišljavanju i osobito organizaciji Annala komorne opere i baleta u Osijeku (od 1970. sljedećih deset godina), a kao kruna plodonosne suradnje s kompozitorom i direktorom Opere Dragutinom Savinom (1915. – 1996.) autorica je libreta za njegovu operu „Tena“ (1967.)
Nada Murat dobitnica je, u dva navrata, Nagrade 7. prosinca HNK-a u Osijeku, Nagrade grada Osijeka i – pored već spomenutih nagrada na Annalu i ljubljanskom Biennalu – nositeljica je Ordena reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1998.).
(Kraj Prisjetâ u kazališnoj sezoni 2024./2025.)