Piše: Ljubomir Stanojević©
Isidor Munjin (1928. – 2010.) bio je prvak Drame HNK-a u Osijeku. Usuđujem se reći, da smo bili prijatelji. Prošlo je 15 godina (19. travnja 2010.) od njegove smrti. Dragi Iso…
Bio je četiri godine (1950. – 1954.) angažiran u mostarskom Kazalištu, potom jednu sezonu (1954./’55.) u Zeničkom. U Osijek je došao 1. rujna 1955. i ostao pun radni vijek (do 30. travnja 1987.)
Ovaj stari razgovor objavljen je u mojoj kolumni Kazališna očuđenja (Glas Slavonije, 20. kolovoza 1994.) uoči Munjinova definitivnog napuštanja Osijeka i odlaska u Zagreb.
***
Oslonjen na štap, sa slamnatim šeširom… Prodorne oči koje su toliko godina zračile sa scene. Glumac – Isidor Munjin. Pozvao me na kavu. Da mu “učinim čast“. Kod Ise Munjina sve je ozbiljno, pa i ta kurtoazna (istina, sve rjeđa – nažalost!) poštapalica dobrog odgoja i finoga ponašanja. Trideset dvije godine na osječkoj pozornici, od ukupno četrdesetak godina glumačkoga staža. Život u Osijeku od 1955… „Odlazim u Zagreb, za desetak dana… Ne svojom voljom, iz nužde… Odlazim, odlazim…. Zauvijek.“.
Tako Iso Munjin govori čvrsto, suspreže emocije. Pomalo mu je neugodno da tako otvoreno govori o svojoj intimi, a Osijek – ponajveća je njegova intima. „Zagreb mi je prevelik, Vinkovci su premali… Osijek, Osijek je za mene (oduvijek) bio grad s pravom mjerom“. Šutim.
O Isidoru Munjinu može se toliko toga pisati. Učinit ću to u neko (emocionalno) smirenije doba. Postoje vrsni i izvrsni glumci, „na gostovanju“ u jednom teatru – makar i cijeli život. Rade svoj posao, postižu rezultate… Potom nestanu u svoju intimu, skriju se u mnoštvo. Kazalište i oni u profesionalnoj su obvezi – i ne više od toga. Isidor Munjin volio je (i voli!) osječko Kazalište. U toj ljubavi sveobuhvatnost je smisla svog njegova življenja. Kazalište u Osijeku, gradu po Munjinovoj mjeri… Davao se Iso na ovoj pozornici, bio je stvarnim njezinim prvakom tolike godine i inkorporirao se u ukus i svijest generacija publike. I danas, kada šeće svojim Osijekom, susreće tolike znance… Nakloni se, skida šešir, a ljepšem spolu ne zaboravi, šarmantno i udvarački (bez primjese laži, molim!) izreći obvezni kompliment. Glumac, eto!
Davnih godina sretao sam Munjina, za smiraja dana, na Dravi, kako peca. Dobivao bih od njega male šarane. Munjin je u to vrijeme igrao Lenbacha u Kazalištu, jednu od svojih „životnih uloga“. Nismo tada o tom razgovarali ni o Osijeku ni o rijeci… Sve je bilo tako uzbudljivo očito: golema ljudska emocija, glumačka energija i opuštanje nekim malim, svakodnevnim životom. Kada je posve dovoljna – tišina.
Drži se, Iso… u Zagrebu