Piše: Ljubomir Stanojević©
Miller je osnovni sukob gradio na obračunu braće koja su godinama nisu vidjela, da bi se srela na rasprodaji pokućstva iz starog roditeljskog doma. S druge, pak, strane – na psihološki opravdanoj nemoći lica da barem pokušajem nadrastanja uhodane životne promašenosti nadvladavaju svjesnu nužnost poraza. Antikvar židovsko-ruskog podrijetla (Solomon/Krtić) otkupljuje to groblje stvari, uz realističke komentare policajčeve žene (Esther/Ružica Lorković) ogrezle u alkoholu.
Zašto mi se ta uloga osječkoga dramskog prvaka Krtića čini jednom od najboljih njegovih ostvaraja? Stoga što je umjetnik svojim Gregoryjem Solomonom bio životno uvjerljiv, scenskim dokazom da sve – ima svoju cijenu! I ljubav, i ljudske sudbine, i stvari, pokućstvo (kao simbol nepovratnih, minulih vremena). I ruševine života, i iluzije, i neostvarljivost. Ljudi su takvi kakvi jesu i kakvi mogu biti, ti koji stvaraju i prihvaćaju cijenu. I plaćaju ju. Trajanje Krtićeve kreacije još je obilježeno njegovom nadmoći nad situacijom: neprestane stajati uspravno, dizati se nakon pada, ponovno padati i ponovno ustajati. Taj je lik u djelu (a i u osječkoj predstavi) kontraprodukt realnosti koja je u Millerovu viđenju oslikana zagasito tamnim tonovima.
Cinično-humornom fakturom Krtić nije samo podcrtavao nemoć ostalih likova (također majstorski odglumljenih), nego je pozornicom sazastirao aromu, tada samo američkog, životnog paradoksa: „Nekad davno“, kaže Miller, „kada bi netko bio nesretan i ne bi znao što će sa sobom, otišao bi u crkvu, ili digao bunu, ili tako nešto. A danas, kada ste nesretni, znate što radite? Znate kako se spašavate. Idete kupovati…!“
Iznimnom transformacijom – Krtić je u predstavi bio 90-godišnjak „koji je potkraj prošlog stoljeća prošao iz Rusije na svoj pohod svijetom, borio se sa životom u šest raznih zemalja i sada još uvijek ahasferski luta svijetom, životno neuništiv“ – umjetnik je svojega Gregoryja Solomona fiksirao kao mnogodimenzionalnu ljudsku neuništivost. Nešto od te uloge, vjerujem, prepoznajem i u privatnoj osobnosti poštovanoga glumca, kojemu je i ovaj tekst u znak duboke odanosti.
(*Objavljeno u zborniku „Portret umjetnika u drami“, biblioteka Hrvatski radio, knjiga 17. Urednik Borben Vladović, Zagreb, 1998.)