Piše: Ljubomir Stanojević©
U Beogradu je 14. travnja, u 85. godini umro književnik, dramaturg i scenarist Filip David, jedan od najboljih srbijanskih pisaca (uz Borislava Pekića, Danila Kiša i “zajedničkog”/hrvatskog i srpskog/Mirka Kovača). Židovskoga podrijetla i europskoga svjetonazora, Filip David bio je protivnikom režima i Slobodana Miloševića i Aleksandra Vučića.
U velikom intervjuu Vladi Vurušiću (u Jutarnjem listu), izjavio je: „Naše se kulture zahvaljujući sličnosti jezikâ te privatnim i povijesnim vezama duboko prožimaju. Razum i interesi upućuju nas na suradnju i dobrosusjedske odnose.“
***
Osječki HNK vjerojatno je jedini teatar koji je još 1965. igrao dramu talentiranog mladoga pisca, tada još studenta dramaturgije – Filipa Davida (1940. – 2025.). Dramu BALADA O DOBRIM LJUDIMA (nagrađenu na „jugoslavenskom“ natječaju „Telegrama“) “otkrio” je redatelj i tadašnji direktor Drame Ivan Marton (1919. – 1996.), koji ju je i režirao (premijera za Dan Kazališta, 7. prosinca 1965.).
A ovaj urednik (list/revija KAZALIŠTE; 1965. – 1981.) u prvom je broju (prosinac 1965.) objavio autoreferencijalni tekst Filipa Davida “Pismo”:
„Doveden sam u prilično nezgodnu situaciju: da napišem nešto o sebi… Svoje najranije djetinstvo, svih četiri godine rata, a prve četiri godine svoga života, proveo sam u fruškogorskim šumama, gdje su se moji roditelji morali skloniti jer su bili Jevreji. U fruškogorskim šumama rodio se i moj mlađi brat, jedne zvjezdane noći, dok su srne prelijetale iznad naših postelja.
Moje drame i moje pripovijetke – to su dva potpuno različita svijeta. U pripovijetkama pokušavam da otkrijem i prikažem jedan fantastičan svijet, na granici mašte i ludila: svijet ljepote i groze. U drami ja sam do krajnosti ‘angažiran’, konflikti nisu samo više u čovjeku, već su prije svega u odnosu čovjek – društvo“.
BALDA O DOBRIM LJUDIMA ocjenom pouzdanog i utemeljenog kritičara (također dramaturga) Slobodana Novakovića (1939. – 2007.) nije najbolje „prošla“; o čemu je KAZALIŠTE na dvije stranice objavilo Novakovićevu argumentiranu kritičku analizu (taj stav, kritičkog suočavanja, a ne ispraznih promidžbenih panegirika, ovaj će urednik dosljedno provoditi do posljednjeg broja HNK-ove publikacije!).
Svejedno, važno je zabilježiti repertoarnu živost tadašnjeg kazališnog vremena, praćenja aktualnosti i poticanje najmlađih pisaca na suradnju. Što je – i onda i danas – zadatak i (s)misao svake promišljene kazališne politike!