Piše: Ljubomir Stanojević©
Ponovo u tami zatamnjenoga gledališta, na generalnim probama koje obožavam više od premijera. Slušam i gledam „Traviatu“. Mladu „Traviatu“ lijepih glasova: naše Violette Katarina Toplek Horvat i Andrea Paić; gošća Vesna Đurković; u ulozi Alfreda gosti, ali gotovo naši, domaći: Kristian Marušić i Stevan Karanac; i, naravno Germonti – svi u angažmanu HNK-a: onaj nadnaravni Leon Košavić, Robert Adamček i Dalibor Hanzalek.
Dirigira mladi Osječanin Krešimir Batinić. Sjećam se nezaboravnoga Željka Milera i njegove izjave: „’Traviata’ je samo prividno jednostavna. Njezina je partitura zapravo vrlo kompleksna, ali s mnogo truda može se mnogo toga ‘izvući’ na površinu…“. Maestro Batinić, rekao bih da je u tom – uspio.
Draga Olga,
mislim na Tebe. Od ’57. odgledao sam i odslušao mnoge Violette na osječkoj pozornici: Nadu Đorđević (maglovito sjećanje), Boženu Čubru, Šteficu Petrušić, Ottu Ondinu, Nadu Sirišćević, Gertrudu Munitić… još neke gošće… pa, ipak, moja Violetta si – Ti!
Sjećam se kada si došla, s Majom Lukas (mezzosopran) 1978. Maja – probitačna, atraktivna „bjonda“, i Ti – posve samozatajna. U onoj „Traviati“, redateljice Nade Murat i dirigenta Antuna Petrušića (premijera: 15. veljače 1979.) pjevale ste Anninu i Floru. Tako se počinje (bar nekada), postupno.
Samo sedam godina kasnije – premijera 21. lipnja 1986. – poslije mnogih Gildi, Manona i… zablistala si kao Violetta. „Moja Violetta“, najdraža…!
U „Vjesniku“ (26. lipnja 1986.) – pod naslovom „Lijepa ‘Traviata’“ – ugledna Bosiljka Perić Kempf napisala je: „Predstavu u svakom pogledu nosi mlada Olga Vulić, glumački decentna, a glasovno veoma sigurna, čistih koloratura, zvonkih visina i nadasve muzikalne fraze“. Ni osječka kritičarka Branka Ban nije „oskudijevala“ u pohvalama. A publika…? Publika te – obožavala!
Draga Olga,
izgubio sam okladu (ne jednom u životu): s mladim baritonom Bojanom Šoberom (jednako zablistalim poput Tebe, od prvoga, riječkoga nastupa na Annalu do osječkoga „Zrinjskog“) „kladio“ sam se kako se ne ćeš „dati“ iz Grada na Dravi, u kojem ćeš bezuvjetno ostati. Na žalost, izgubio sam. Postala si gospođa Olga Šober, sretna Olga Šober, ali – u riječkom HNK-u. Pa potom još na mnogim i mnogim pozornicama, u nas i u inozemstvu.
Draga Olga,
i danas osjećam lokalpatriotski kazališni žal što te Osijek izgubio; i radost jednoga sveukupno sadržajnog zajedništva profesionalnog i obiteljskog života s Bojanom.
Postala si nacionalna operna prvakinja, ugledna profesorica, a ostala i – „moja“ Olga! Izgubljenu okladu zaboravljam!
Pozdravi Bojana!