Piše: Ljubomir Stanojević©
„Nije to to…“ – komentira draga moja prijateljica, i kolegica, kazališna kritičarka oštra pera (i oštre pameti), jedan tekst u Prisjetima.
Draga moja, školska drugarica, liječnica s glazbenom naobrazbom upozorava me: „Što pišeš o onima koje – ne poznajem?“
Ostajem zatečen.
Kako pisati? (“Nije to to“?!).
O kome pisati?
Za mene dvojba ne postoji: pisati, nikako “akademski“, za leksikone (osim najnužnijih podataka!), a svakako – osobno: što su „oni“ meni značili…
Dragi moji prethodnici!
U ovih šest (možda šest i pol?) desetljeća mojega „kazalištarenja“ bilo je itekako divnih ljudi ili, pak, onih možda ne tako divnih, ali svakako – zanimljivih.
Od potonjih navodim jednoga kornista iz šezdestih, koji se na orkestralnim pokusima vezivao lancem. „Da ne pobjegnem“, govorio bi – nezadovoljan dirigentom (?!).
Jedan operni prvak, bariton, osvojio je Osijek, ne samo s kazališne pozornice, već i privatno: u „điru“ bi obišao pola grada, od tržnice do bolnice, nimalo skromno ističući – svoju “veličinu”. (A bio je dobar, doista!). Osječani su ga voljeli…
Nadasve talentiran dramski glumac ranih šezdesetih, markantan, zgodan, s akademskom naobrazbom (rijetka u to vrijeme!), bio je – nažalost – (neprikriveni) alcoholicus. Osvajao je s pozornice, ali i izvan nje, „nježniji spol“ nevjerojatnom „magičnošću“… Kazalište mu se zahvalilo poslije samo jedne, dvije sezone…
A to su samo neki!
Imena, namjerno ne navodim. De mortuis… Moja bi školska drugarica ionako imala primjedbu da su to likovi iz davne prošlosti i – “zašto o njima pišem?“.
A moja kolegica, kritičarka…?
Ona bi, moguće, rekla da je to – to. Ili ne bi? Uostalom: Quot capita tot sententiae!