Piše: Stanislav Marijanović (1935. – 2019.)
INTRODUKCIJA: Pet i pol godina minulo je od smrti Stanislava Marijanovića, osječkoga zaslužnika i nezaboravna entuzijasta. Bio je književni i kazališni povjesničar, književnik, sveučilišni profesor, dekan Pedagoškog (sada Filozofskog) fakulteta, prorektor i rektor Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, član suradnik HAZU-a. I – malo komu znano: baletan-plesač u HNK-u u Osijeku (1953. – 1956.).
Uz HNK-a je ostao vezan čitav život: jedan je od utemeljitelja dislociranog Studija glume zagrebačke Akademije, kao i teatrološko-kazališne manifestacije Krležini dani u Osijeku, koje je bio i redovitim organizatorom, suradnikom i sudionikom. Iz Marijanovićeve fascinacije zaslužnim (ne samo kazališnim) umjetničkim gorostasom LAVOM MIRSKIM, nastao je tekst – priopćenje koje u pet nastavaka prenosimo: podjednako u znak duboke odanosti maestru Mirskomu i autoru – Stanislavu Marijanoviću. (Lj. St.)
***
Iako već dugo nisam u HNK-u u Osijeku kao bivši plesač njegova Baletnog ansambla, ono iz mene još uvijek nije izašlo, niti je njegovim ugasnućem zamrla orkestracija prijemljivo sažetih formulacija kojom je maestro Lav Mirski (1893. – 1968.) ispraćen na osječko Anino groblje u kazališnu i glazbenu povijest.
U nastojanju da se dokuči potpunost, prava je znatnost njegove ličnosti dosegnuta višeznačnicom: golim imenom – Mirski, i jednim epitetom – Maestro. Ovako znatan, velik po snazi svjedočenja svoje unutarnje istine kao snage za pregaranje, crpljene iz glazbene i kazališne umjetnosti, Mirski je bio i fizički majestozna ličnost u koju se gledalo kao u živi spomenik osječkog kazališta, u lik koji je opčinjao samom svojom pojavom.
Vidjeti ga za dirigentskim pultom, pred sobom, orkestrom i publikom, na pokusima i premijerama, među redateljima, skladateljima, scenografima i upraviteljima od značaja i značenja u vođenju osječkog kazališta, i to s jednim Hinkom Tomašićem, Dragutinom Savinom, Ivanom Martonom i Zrinušićem – Zrinskim, s Brankom Mešegom, Nadom Murat i drugima od nadolazećih imena, pa u ophođenju s ansamblima i javnošću, činilo je kazalište privlačnom i visokoumjetničkom kućom.
Čuti, znati i razumjeti njega samoga, i sve njih, a baviti se poviješću kazališta i kulturom svoga grada, znači suočiti se i s prijekornim pitanjem: zašto o svakome od njih, njihovu mnogostrukom i razvedenom djelovanju u matičnoj kući, gradu i drugdje, nema istraživačkih radova ni sveobuhvatnijih tekstova. Posebice o maestru Mirskom, jer jedno je slaviti i poštivati, a drugo istraživati.
Baviti se njime zapravo uvijek znači suočiti se s detaljem, a ozbiljno što o njemu govoriti i objelodaniti, može se samo ako se gleda cjelina. Stoga se ne možemo baviti samo njime samim, nego kako ga se razumjelo, o njemu svjedočilo, kako ga danas možemo razumjeti i predočiti na prijelomnom pragu novog milenija, nove kazališne i kulturne hrvatske povijesti, iskustvom i naporom novog naraštaja, na nov način: da maestro Mirski i stvaralački naraštaj iz njegova razdoblja i kruga, sagledan cjelovitim pogledom, i preko njegova groba, postane u prošloj stvarnosti živa stvarnost i – našim zahvatom – svjedočanstvo žive prisutnosti u našoj stvarnosti.
(nastavlja se)
Iz zbornika Krležini dani u Osijeku 2007. Priredio Branko Hećimović (Zagreb-Osijek 2008.)
Odabrao Ljubomir Stanojević