Piše: Ljubomir Stanojević©
Redatelj Ivan Marton (1919. – 1996.) razumio je komornost Đuke Begovića, te je dramsku fakturu predstave gradio nijansirajući odnose glavnoga junaka prema sebi te svima koji ga okružuju.
Naravno, eruptivnost Šovagovićeve glume tek je partnerski praćena. Da spomenem samo najdojmljivije glumce: Ana Kramarić, Ružica Lorković, Isidor Munjin, Ico Tomljenović, Stjepko Janković… Danas su iz toga scenskog Kozarčeva imaginarija, od ukupno 13 glumaca žive još Ela Buđić i Milenko Ognjenović.
Scenograf predstave bio je Dorian Sokolić (1928. – 2005.), kostimografkinja Ružica Nenadović-Sokolić (1933. – 2014.), dok je lektor bio dr. Bratoljub Klaić (1909. – 1983.). Scensku je glazbu skladao Dragutin Savin (1915. – 1996.).
Predstava je izvođena 30-ak puta, u tri sezone, a osječki je HNK-a s njom gostovao u Zagrebu, Rijeci, Splitu, na Danima hvarskog kazališta, u Zadru i u Šibeniku te u okolici: Belom Manastiru, Đakovu, Valpovu, Vukovaru i na Susretima profesionalnih kazališta u Slavonskom Brodu.
Zašto je važna predstava Đuka Begović iz 1973.?
Pa, osim što je udomaćila jednoga velikog umjetnika – Fabijana Šovagovića (1932. – 2001.), koji je Osijek školovanjem, nastupima, od 1979. pedagoškim radom na osječkom odjelu kazališne akademije nosio u srcu – važna je kao kamičak u mozaiku nadasve promišljenoga dramskoga repertoara koji je uznastojao revalorizirati slavonsku dramsku i inu književnost. Pa su tako na osječkoj pozornici izvođene predstave po djelima Josipa i Ivana Kozarca, Joze Ivakića, Janka Jurkovića, Srđana Tucića – što je dug svakoga teatra, a osobito onoga nacionalnoga, prema domicilnoj sredini.
Dodajmo još da je dirljivu posvetu Fabijanu Šovagoviću i osječkom Đuki Begoviću priredila svojom radioemisijom novinarka-urednica HRT-a Sandra Erak, osječka školarka, a rodom – Ladimirevčanka!