Piše: Ljubomir Stanojević©
Čitam “Glas glumca“ Fabijana Šovagovića (Zbornik Krležini dani u Osijeku 1987-1990-1991; Osijek – Zagreb 1992.) i “vadim” pojedine rečenice:
Tražit ću svoju sabranost prakse u rastresitostima i paradoksima svoje teorije – piše Šovagović.
– Nigdje trunka puke dosljednosti. Naginjao sam glumi otkad znam za sebe; otišao sam za početak u građevinare.
“U glumi sam našao sebe; umrijet ću kao vječno zaraženi zidar da bih dokazao kako znam i graditi.“
Sagradit ću kazalište, ponudit projekt i zgradu. Odustao sam zbog skepse i malodušnosti.
Sav svijet je gluma, dakle ne mogu odgovoriti zašto glumim.
Odmalena sam „gradio kućice od blata“. Druga su djeca igrala druge igre, dok sam ja od prašine gradio sam proces pečenja opeke, da bih zatim udovoljio stricu i sebi ušavši u građevinsku školu da bih gradio kuće od prave cigle. No nisam bio dobar matematičar, morao sam postati glumcem. Praktičar statike i betona u području mašte u paradoksu glume kao života. Danas, našavši se na terenu djetinjstva i svojih omeđenih početaka, ponovno sam na pragu početaka…
Ako ove riječi možemo shvatiti kao „Šovagović-njim samim“, onda predstavu „Đuka Begović“ HNK-a u Osijeku (premijera: 13. travnja 1973.) – taj “život od komada”, još i danas doživljavam kao glumčev paradigmatski iskaz.
Dramatizator romana, Slavonac Miroslav Mađer (1929. – 2015.), dugogodišnji Kozarčev sumještanin, Vinkovčanin, k tomu pjesnik – scenski je “pročitao” roman kao dramsku fugu usredištenu s glavnim dramskim – naslovnim – licem, dok su “u ostalim raznim ulogama jedni te isti ljudi u životu Đuke Begovića“.
(nastavlja se)
Na fotografiji:
FABIJAN ŠOVAGOVIĆ KAO ĐUKA… „Praktičar statike i betona u području mašte u paradoksu glume kao života.“