Kategorija: Uncategorized

U petak, 18. prosinca, izvedena je jubilarna sedamdeseta izvedba baleta Orašar.

Malo je toga što imamo pod nadzorom… Ne znamo ni koga ćemo, ni što ćemo pamtiti, ni koliko dugo, ni zašto, koliko, koliko bolno, sjetno, razdragano. Ne znamo ni kad će prestati ovo što tvrdoglavo zovemo životom, ni kako se čuvati, ni kako sačuvati one koji su nam važni, ni koliko su nam zapravo važni ti koji su nam važni. Ne znamo zašto nam se ponekad na ulici ukažu oni kojih više nema, pa se nasmiješimo iščekujući bliži susret, na trenutak posve nesvjesni činjenice da nam se priviđa. I bol se zatim ustostruči, opetovana bol kojoj vrijeme ne može ništa. Mučka je to bol koju su iskusili svi od nas kojima se nakon 21. prosinca prošle godine učinilo da Acin glas čuju na terasi ili stubištu koje vodi prema garderobama, kojima se učinilo da ga kroz prozor vide kako hita na probu u Zelenu dvoranu ili na pozornicu obasjanu radnim svjetlom, koji su u nekim starim podjelama vidjeli njegovo ime, koji su očekivali da će u kazalište ući i iza okuke kod portirnice sunuti prema nama neku šalu, raširiti ruke u zagrljaj. Aleksandar Bogdanović, naš Aco, naš prijatelj, glumčina, ljudina, naša emotivna duša prije točno godinu dana utonuo je u mrak komatoznog stanja iz kojeg nam se više nije vratio. Premda smo ga čekali, iščekivali bodrenjem, molitvama, zdušnim preklinjanjem neka se dogodi čudo. Čudo veće od činjenice da je uopće postojao netko kao Aco, čudo veće od nama udijeljenog čuda da smo ga uopće susreli, upoznali, bili uz njega i on uz nas, bili mu prijatelji… Prošla je godina dana, a kao da nije prošao ni dan, jer još smo u bolnome čuđenju odlaska prijatelja i umjetnika za kojim je otišla i cijela četa likova: i Rudolf Unterstadtski i Klaus Brauer Prolaznički i Molièreov Arnolphe i toliki drugi koji su bez njega ostali i bez tijela i bez glasa…

‘GOSPOĐICA JULIJA’: KOPRODUKCIJA OSIJEK – VINKOVCI

Predstava koja me oduševila, najbolja dosad režija Aide Bukvić koju sam ispratio

Gledalište karlovačkog Zorin doma i kad je prazno – ima glava. Zrak iznad sjedala uskraćenih ljudima, poradi distance protuepidemijske, zauzele su lebdeće “lubanje” bijelih balona, a nasloni sjedalica presvučeni su majicama, ogrnuti košuljama. Takvu covid-scenografiju za gledalište patentirala je Marta Crnobrnja za predstavu Talijanske drame “Evanđelje neprijatelja”, početkom listopada u riječkoj Filodrammatici. Tad su, u skladu s radnjom, prazne sjedalice zauzeli maštovito odjeveni kosturi, a ovdje taj rad, vidjevši riječku predstavu, sad već kao trajno praktično rješenje, parafrazira domaći redatelj i glumac Peđa Gvozdić: njišu se te glave za sve predstave i njihat će se sve dok budu trajale protuepidemijske mjere.

Gledalište i inače bijaše podosta prazno, ali s dovoljno ljudi da se osjeti kolektivna energija vrlo konkretna što raste uz predstavu Strindbergove “Gospođice Julije” u režiji Aide Bukvić i produkciji Osječkog HNK i vinkovačkog kazališta Joza Ivakić. Gledao sam dakle u Karlovcu njezinu sedmu izvedbu, kad predstave postaju napokon dobre ili napokon loše, a ova me oduševila kao najbolja dosad režija Aide Bukvić koju sam ispratio. Hladnoća i pustoš jednog već razorena bogataškog doma, doma plemićkog, njegova kuhinja i troje likova koje daju otpočetka koncentrirani, izvrsni glumci, uvlače te u igru dakle smjesta.

Klasičan tekst iznesen je, dramaturški gledano, cjelovito, pokraćeno je zbilja malo, ništa ključno, neka ponavljanja manja (rad Marijane Fumić) te se dakle i redateljica i glumci oslanjaju na pisca, nimalo dakle postmoderno. Postmoderna je, no zapravo radije simbolička, tek metalno elegantna, “otuđujuća” scenografija Saše Došen, koja je kreirala i skladne, pa i diskretno erotične, kostime za troje aktera koje tumače izvanredno troje glumaca.

Impresionira Matea Marušić kao Gospođica Julija. Ta je mlada umjetnica već očito dostigla prvu glumačku zrelost te je dala lik posve realističan ali i posve eteričan. Izvrsno komunicira s partnerom, vjerujemo njezinim mislima, naslućujemo njezine dvojbe, plijene nas njezini osjećaji, i u krvi i plaču ostaje profinjena. Inspiriran je, postojan i uvjerljiv, osobito u obratima što ih donose granične situacije, Vladimir Tintor kao Jean, a impresionira i Petra B. Blašković kao tobože ponizna kuharica Kristina.

Tomislav Čadež

Svijet čine ljudi, a mijenjaju ga i ljudskijim čine odvažni sanjari koji u sebi nose tu iskru što je
malodušni nazivaju ludilom, koji znaju da sanjati i biti nije isto.
Osijek je dugo sanjao kazalište, dugo je, još od 1735., bio čest domaćin putujućim kazališnim
trupama. Svoje stalno kazalište nije dobio sve dok gradski uglednici: Bačić, Pinterović,
Neumann, Isaković, Kraus i Keiser u proljeće 1907. nisu odlučili utemeljiti Društvo za
osnutak stalnog Hrvatskog kazališta kako bi zgradi koja je u tu svrhu izgrađena još 1866.
podali stalne, umjetničke stanare.
Bila je to bitka od koje bi mnogi odustali, bitka koje su se junaci osječke kulture držali kao
zapovjedi, u kojoj su baš zato morali pobijediti. U Osijek na njihov poziv dolazi kazališni
stručnjak Nikola Andrić koji odmah okuplja ansambl kojemu će postati prvi intendant te
organizira program koji će obilježiti početak djelovanja kazališta koje će tijekom burne
povijesti mijenjati imena, ali ne i svoju funkciju kulturnog svjetionika svega urbanog i
naprednog.
U zgradi koju je projektirao Karlo Klausner će 7. prosinca 1907. u sklopu svečanog programa
inauguracije odjeknuti prvi čin Smetanite „Prodane nevjeste“, „Slava preporoditeljima“
Milana Ogrizovića i uvertira Gundulićeve „Dubravke“. I dan će ostati upamćen kao Dan
rođenja kazališta, Dan kazališta, tvrdoglavoga kazališta koje je sva rušenja i sve paleži
preživio zahvaljujući svojim umjetnicima, svojim ljudima, svojim zaljubljenicima, svima
kojima je jasno da bez njega Osijek ne bi bio Grad. Jer Grad bez okomice kulturnih institucija
nije urbanost, nego samo mjesto materijalnog životarenja, bez duha.