Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku

Autor: Vlatka Tikas

  • Svebor Sečak: Ova predstava nije prašnjava klasika, nego posve originalno djelo

    Svebor Sečak: Ova predstava nije prašnjava klasika, nego posve originalno djelo

    Holističkim je svoj pristup režiji baleta “Snježna kraljica” ocijenio Svebor Sečak. Što to znači i kako izgleda, publika će od sutra moći vidjeti na sceni HNK-a u Osijeku, gdje je sve spremno za praizvedbu baleta za koji je glazbu skladao Davor Bobić, a sve je krenulo od bajke H. C. Andersena.
    * Ma koliko čovjek iskusan bio, što donosi i određenu dozu sigurnosti i samosvijesti, vjerujem da svaki izazov donosi i malo rizika, opreza, možda i straha. Nije mala stvar postaviti balet koji do sada nitko nije ni čuo, a kamoli vidio.
    – Na prvu sam bio svjestan odgovornosti i nisam se zaletio prihvativši bez razmišljanja. U to vrijeme komad još nije bio ni napisan. Krenuli smo tako da je gosp. Bobić dio po dio pisao, ja sam ga preslušavao, pa smo usklađivali ideje.
    * Čini mi se to kao prednost, jer ste odmah mogli ispravljati ono što bi se moralo na kraju, voditi sve u smjeru u kojem treba za postavljanje na scenu.
    – Problem je što smo mi to radili „na pamet“, nismo imali plesače na raspolaganju. Projekt K-HNK nam je omogućio suradnju Osijeka i Splita, ali je utoliko usložio proces rada tako da sam ja morao stalno raditi na relaciji Splita i Osijeka, raditi s plesačima i pri tom u glavi slagati mozaik, u nadi da će se posložiti baš onako kao što sam ja zamislio. Stoga sam se čvrsto držao glazbe da se u svemu tomu ne pogubim. To je neoklasičan pristup da se koreografira dosta na glazbu. Od lipnja sam cijelo ljeto preslušavao glazbu, zamišljao da bih u listopadu otišao u Split, a u studenom došao u Osijeku. U prosincu je uslijedila pauza u oba grada zbog Orašara. Tek oko Božića sam dobio dovršenu glazbu pa je cijeli proces bio baš složen. U Osijeku smo se svi okupili tek nešto više od dva tjedna prije premijere i shvatili da je naša ideja bila dobra, mozaik se posložio. Zadovoljan sam i kako to koreografski izgleda. U redateljskom dijelu posla sam se odlučio za suradnju s gosp. Zdenkom Bašićem, našim poznatim ilustratorom pa se čitava predstava odvija u ambijentu digitalne animacije koja nas uvlači u čaroban svijet Andersenove bajke. Tako sam spojio i klasično i moderno. Glazba gosp. Bobića vuče na neoklasiku, iako ima i etnoelemenata pa sam tako i ja kroz koreografiju provlačio neoklasične sekvence, uz etnoelemente i neke moderne elemente i pokret. Uz Nevenovu scenografiju i kostime, te digitalnu animaciju, sve je upakirano u vizualni identitet koji nam omogućuje brzu izmjenu scena, da to bude neoklasična predstava za 21. stoljeće i bit će atraktivna svim generacijama.
    * Hoće li „potući“ Orašara?
    – Ne bih ih uspoređivao. Orašar je naslov svjetskog baletnog kanona iz 19. st., koji se izvodi u svakom gradu, mjestu, svakoj školi, baletnom studiju, neovisno o kvaliteti. Bitno je samo staviti bor, pustiti Čajkovskog, dok dječica trče oko bora i uvijek će biti publike. Orašar je definitivno zaslužan za popularizaciju baleta i dolaze ga gledati ljudi koji inače ne gledaju balet. Od toliko različitih verzija, novih čitanja, definitivno je to fenomen. Balet Snježna kraljica ni u kojem trenutku nije uspoređivan s Orašarom i ne želi mu biti sličan, iako je tema zimska. Imamo mali problem, jer u razdoblju Orašara ovaj balet ne treba igrati, jer Orašar donosi novac. Zato smo se i odlučili za premijeru u veljači, a u Splitu u studenom, da bismo opet izbjegli koliziju s Orašarom. Ova predstava je mišljena tako da ne bude prašnjava klasika, nego nešto posve originalno.
    * Je li bilo trenutaka kad ste pomislili: što je meni ovo trebalo?
    – Ja to stalno mislim. (SMIJEH)
    * Kako se u tim trenutcima resetirate? Što vas ponovno pokrene?
    – Kada odlučite nešto napraviti, morate se nositi sa svakom teškoćom koja naiđe i linearno ih rješavate. Složeno je, jer kada nemate cijelu glazbu, nemate ni kompletnu ideju, nismo imali sve plesače na broju. Tijekom procesa se izmijenio velik broj, jer su splitski plesači opterećeni velikim repertoarom. Bilo je i povrijeđenih solista pa sam moram nove učiti. Kada se konačno sve postavi na scenu, dolaze drugi detalji koje treba uskladiti.
    * Kakve izglede imaju naši plesači? S obzirom na to da baletne škole vani imaju dugu tradiciju, neospornu kvalitetu, važnost, rezultate.
    – Dvojaka je tu situacija. Problem je što se s jedne strane podigne kvaliteta ansambla, ali se s druge strane donekle može izgubiti nacionalni identitet. No, balet je sve više transnacionalna umjetnost i ansambli u svijetu su potpuno internacionalizirani. Naš je problem definitivno školstvo. Obrazovnu smo vertikalu upotpunili prije 10-ak godina studijem baletne pedagogije i stvaramo nove generacije baletnih pedagoga pa bi se u dogledno vrijeme situacija mogla popraviti. Imamo problema s osnovnim i srednjim školama, kojih je sve više u manjim gradovima, ali još nemaju kvalitetu da bi svake godine producirale po nekoliko profesionalnih plesača. Djeca se bave baletom, ali od njih ne izađe veliki broj profesionalnih plesača. Zagreb ima problem, jer su u potresu obje baletne škole oštećene i nisu dobili odgovarajući prostor. Djeca završe školu i još ne osjećaju spremni za veliku međunarodnu audiciju pa odu na specijalizaciju ili doškolovanje u inozemstvu pa se često i ne vrate. Imamo mi kvalitetnih plesača, ali su oni, kao neki drugi stranci kod nas, vani u angažmanu. To je tako i tomu se treba prilagoditi. Ono što mi možemo učiniti po pitanju očuvanja autohtone kulture je upravo ovo što sada činimo: praizvedbe domaćih djela, poticati domaće stvaralaštvo i ulagati u mlade.
    * Iz primjera gosp. Bobića vidimo koliko mu je vremena i truda, da ne kažem muke trebalo da mu se jedna vrata otvore.
    – U proteklih stotinjak godina možemo nabrojiti ne više od 15-ak domaćih praizvedbi baleta. Krećemo od Baranovića i Lhotke, preko Kelemena, Papandopula, sjećam se Kabilja, Bjelinskog. Nakon toga je skupina oko Muzičkog biennala Zagreb, primjerice Šipuš, Seletković, Đurović. Bio je tu i akad. Parać, maestro Tarbuk.
    * Pisati glazbu za balet nije uobičajena praksa kao prije 200 godina, a ni lukrativna. Usto, Hrvatska je mala država, sa sve manje stanovnika pa možda to i nije tako „malo“ tih 15-ak naslova. – Tako je, dosta suvremenih koreografa poseže za klasičnom, kanonskom glazbenom literaturom, naprave si kompilaciju koja ima odgovara ili kombiniraju više skladatelja i odaberu po želji, naprave glazbeni pastiš. To je legitiman pristup, a oni su unaprijed sigurni da su si odabrali best of i manje riskiraju nego kada se piše nova glazba. No, to ne znači da treba zapostaviti praizvedbe i smatram da treba poticati domaće stvaralaštvo. Kao predsjednik Hrvatskog društva baletnih umjetnika sam pokrenuo inicijativu s Muzičkom akademijom, Akademijom dramskih umjetnika i HNK-om u Zagrebu da se oformi koreografska platforma na kojoj bi se mladi skladatelji uključili i spojili s našim koreografima i plesačima, potičući stvaralaštvo da bi plesači i koreografi radili nove koreografije na glazbu naših mladih skladatelja.
    Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku
  • MOJ RAD U OSIJEKU

    MOJ RAD U OSIJEKU

    Piše: Ljubomir Stanojević©
    Danas je zacijelo zanimljivo navesti Suhyjeve riječi iz razdoblja o kojem je govorila Argene Savin. Pod naslovom “Moj osječki period”, Suhy je u svečanom broju lista Kazalište (1967.) objavio sljedeće:
    “Poslije dužeg studija u poznatoj baletskoj kući Salle Wacker u Parizu kod madamme Olge Preobražensky (te Ljubov Egorove, Volinin, Knjazov) dobio sam ponudu od upravnika Kazališta H. Tomašića i direktora Opere Lava Mirskog, posredstvom baletnog umjetnika P. P. Mlakara te režisera Osipa Šesta, da preuzmem mjesto šefa Baleta, koreografa, pedagoga i solista Baleta, te da pomognem u organiziranju mladog umjetničkog kolektiva – Baleta.
    Moj rad u Osječkom kazalištu počeo je sezone 1951./1952. i trajao sve do zaključno 1960., kada sam otišao u Ljubljanu i preuzeo mjesto balet-majstora i solista u tom ansamblu, gdje se nalazim i danas. Naravno za Osijek i rad u Kazalištu vežu me nebrojene i lijepe uspomene. Iako mi je bilo teško raditi u početku, pa sve do 2-3 sezone, jer sam imao na raspoloženju svega desetak mladih plesača i balerina i to početnika, bez potrebnog stručnog obrazovanja (baletna škola), ipak sam prionuo radu, te po svojoj moći i znanju uspio da uz vanrednu pomoć sviju u Kazalištu za kratko vrijeme 4-5 godina formiram od nekadašnjih početnika – učenika, solidan ansambl.
    Taj isti mladi umjetnički kolektiv, u kojem sam zapazio vanredno talentirane buduće plesače – umjetnike, bio je u to doba već kadar da si dozvoli birati repertoar koji prije par godina nije mogao ni pomisliti. Moram istaknuti da sam imao tada u ansamblu (muškom 11 članova) plesače koji su imali sve predispozicije da postanu vrhunski umjetnici u baletu, i to: Antun Marinić, Antonije Maksimović-Kalenić, S. Pervan, Boris Tonin, Zvonko Štern, Joža Komljenović i dr. Neki od nabrojanih su danas prvaci baleta u republičkim centrima i u inostranstvu vidni umjetnici.
    U najdražem sjećanju ostala mi je predstava “Đavo u selu” od Lothke – Mlakara, zato jer sam tek u tom baletu u alternacijama glavnih uloga vidio koliko sposobnih plesača i balerina posjeduje naš mali ali vrijedni ansambl na čelu sa zaista vrsnom prvom balerinom Argene Savin, mojom mnogogodišnjom partnerkom. Uspjeh baleta „Đavo u selu“ bio mi je najljepši poklon za moj tada 5-godišnji rad u toj sredini. Naravno, došli su do izražaja i drugi baleti: “Šeherzada“ (R. Korsakova), “Stranac“ (Bombardelli), “Balada“ (Savin) itd. Svega sam postavio na pozornicu oko 20 dužih ili kraćih baleta, te nebroj baletnih uložaka u raznim operama, operetama, te dramskih intermezza“ – zaključuje Stjepan Suhy.
    Recimo još da je Suhomu pripomogao i njegov pedagoško-organizacijski angažman: nakon tzv. tečaja za balet, koji je vodio 1954., Suhy je ishodio osnutak “pravoga“ baletnoga pri Muzičkoj školi u Osijeku, koji je djelovao prema nastavnom planu i programu Niže baletne škole. Za nastavnika klasičnog baleta i plesa postavljena je sjajna i ugledna pedagoginja Sofija – Sonja Cvjetičanin–Miholić (1903. – 1995.), diplomantica Mage Magazinović u Beogradu i Škole klasičnog baleta Jelene Poljakove, koja je u Osijek došla nakon profesura na Srednjoj baletnoj školi u Zagrebu (nastavnica ritmike, povijesnih i karakternih plesova), odnosno Državnoj muzičkoj školi (ritmika), koreografiranja i pedagoškog rada u zagrebačkom Pionirskom kazalištu.
    U Osijeku je djelovala od 1954. do 1962. kao pedaog, ujedno i koreograf u Dječjem kazalištu, osposobivši niz mladih ljudi za nastavak baletnog školovanja i daljnju profesionalnu karijeru (Tatjana Stanojević-Pezelj, Božica Miletić-Lisak, Branka Delinić-Zgrablić) ili, pak, ljubav za balet i stručno praćenje baleta u svojstvu danas rijetkih baletnih kritičara (Vesna Firinger-Burić).
    Odlazak Stjepana Suhyja iz Osijeka na početku sedmoga desetljeća prošlog stoljeća, za HNK-a u Osijeku, nažalost, znači početak kraja zlatnoga razdoblja osječkoga Baleta.
    Na fotografiji:
    NA LIJEPOM PLAVOM DUNAVU (na glazbu J. Straussa), 1956. – Jelena i Stjepan (Štefan) Suhy (1915. – 2001.)
  • Održana konferecnija za medije povodom praizvedbe baleta Snježna kraljica

    Održana konferecnija za medije povodom praizvedbe baleta Snježna kraljica

    Manje od 72 sata dijeli nas od povijesnoga trenutka (posebice za HNK-a u Osijeku) – praizvedbe baleta Snježna kraljica skladatelja Davora Bobića, kojega je za glazbu inspirirala poznata bajka H. C. Andersena. Inicijativa je to upravo osječkoga kazališta, točnije potekla je od intendanta Vladimira Hama, koji je pokazao dovoljno hrabrosti i maštovitosti (i kako sam kaže – ludosti) da svoj mandat obilježi ovim velikim događajem za kazalište, grad, cijelu Hrvatsku, kazališnu i plesnu umjetnost.

    Potaknuo je, naime, skladatelja Bobića da dovrši započeto djelo i da ga uprizore na sceni HNK-a u Osijeku, unatoč činjenici da nemaju profesionalni baletni ansambl, nego su svi plesači u honorarnim odnosima – naglasio je to intendant Vladimir Ham na jučer održanoj
    konferenciji za medije.

    – No, gdje ima volje, ima i načina – uz smijeh je optimistično dodao intendant, ne zaboravivši naglasiti da do realizacije ne bi došlo da nije bilo koprodukcije sa splitskom HNK-om, a u sklopu projekta K-HNK, inicijative koju nesebično financijski podržava Ministarstvo kulture i medija RH i koja je na scenama Osijeka i Rijeke prije dvije godine već iznjedrila jednočinke Arlecchino i Gianni Schicchi. Iz tih opernih naslova dolazi i suradnja s mladim maestrom Stjepanom Vugerom, koji će dirigirati i praizvedbom.
    Izvrstan, iskusan i provjeren tim okupljen je i ovaj puta. Osim spomenutoga skladatelja i dirigenta, riječ je o koreografu i redatelju Sveboru Sečaku (proslavljenom i donedavno aktivnom nacionalnom baletnom prvaku, ali i međunarodnom sveučilišnom profesoru i
    znanstveniku), potom Vuku Ognjenoviću (umjetničkom ravnatelju Baletnog ansambla HNK-u Osijeku, suradnika na projektu i baletnog majstora), te Nevena Mihića, kostimografa i scenografa, za kojega intendant u šali dodaje da nedostaje samo apartman da se preseli u
    HNK. Zahvalan zbog postojanja konzorcija K-HNK je i Svebor Sečak, jer u protivnom ovako složeni projekti ne bi bili mogući. Ono bez čega scenskog djela ne bi bilo jest glazba, koja je uvjetovala Sečakovu režiju i koreografiju. Sukladno glazbenom smjeru se i koreograf odlučio za neoklasične, stilizirane i etnopokrete. Da bi sveukupni dojam bio posebno bajkovit, suradnju je Svebor Sečak ponudio ilustratoru Zdenku Bašiću, koji uz Franka Dujmića potpisuje i videoprojekcije. Zahvaljujući njima i dinamičnoj izmjeni slika, dobiven je digitalni imaginarni svijet, na što je autorska ekipa posebice ponosna. U stotinu godina u Hrvatskoj je praizvedeno manje od 15 izvornih baleta hrvatskih autora pa je ovaj tim vrjedniji, smatra Sečak.

    O glazbi je govorio maestro Vuger, naglasivši da je u svezi glazbe najvažniji skladateljev intimni pristup, ulazak u svijet bajki izborom melodija i motiva. Neven Mihić, zahvalan na još jednoj prilici, prisjetio se prve suradnje sa Sveborom Sečakom na Vragolastoj djevojci 2014. Sretan je što su uspjeli i što je premijera pred vratima. Više od 110 kostima, složena scenografija – ukratko je ono na čemu možemo Nevenu zahvaliti. I ovaj se puta, u dogovoru s autorskim timom, odlučio za tradicionalni likovni izričaj i realnu scenografiju.
    Videoprojekcijama je oduševljen i on. Prije nego je riječ dobio Vuk Ognjenović, intendant je Ham rekao da se nada da će vrlo
    uskoro doći i taj dan kada će u HNK-u biti održana audicija za radna mjesta u baletnom ansamblu, a do tada Vuk održava vatru.
    Riječ je o radnim mjestima koje je HNK-a nekoć imao, naglasio je Vuk, koji se srčano za uspostavu ansambla bori već godinama i ne odustaje i ne posustaje. Pozdravlja suradnju s pomlađenim vrhunskim splitskim ansamblom. Nekoć se primabalerini
    splitskog Baleta, Irini Čaban Bilandžić samo divio na sceni, a sada i surađuju u projektu. – Kao nacionalna kazališna kuća, dužni smo gradu podariti baletne naslove dostojne našeg statusa. Ova bombon-predstava svakako je na tom tragu, jer je izuzetno dobra u svim
    elementima, a glazba Davora Bobića remek-djelo je ne samo hrvatske, nego i europske scene – zaključio je Ognjenović.

    Njegova kolegica Bilandžić (koje pleše naslovnu ulogu Snježne Kraljice) naglasila je važnost ovog projekta za oba grada, zahvalivši na prilici i osječkom HNK-u, ali i pozivu Sveboru Sečaku.

    Uz zahvalnost Ministarstvu kulture i medija, intendant je hvala uputio i Gradu Osijeku, osnivaču HNK-a, u čije je ime na konferenciji bila i dogradonačelnica Jasenka Crnković. Povijesnom je ovu premijeru nazvala, veseli joj se i kao dogradonačelnica, ali i osobno, jer je i
    sama nekoć pohađala baletnu školu. Uz to, ova joj je Andersenova bajka jedna od najdražih. Za kraj je izrazila nadu da će se želje intendanta Hama i umjetničkog voditelja Baletnog ansambla Ognjenovića što prije ostvariti.

  • MAESTRO STJEPAN VUGER RAVNAT ĆE ORKESTROM NA PRAIZVEDBI „SNJEŽNE KRALJICE“

    MAESTRO STJEPAN VUGER RAVNAT ĆE ORKESTROM NA PRAIZVEDBI „SNJEŽNE KRALJICE“

    Iako mu je tek 35 godina, maestro Stjepan Vuger iza sebe ima bogato radno iskustvo i obrazovanje. Ni osječkoj kazališnoj publici nije nepoznat, jer je u proljeće 2022. ravnao dvjema jednočinkama Arlecchino & Gianni Schicchi,postavljenima u koprodukciji riječkoga i osječkoga HNK-a, a u sklopu K-HNK koprodukcije. Pred njim je, za samo četiri dana, poseban izazov – ravnat će orkestrom i cijelom produkcijom djela koje do sada nije izvođeno –praizvedbom baleta Snježna kraljica.

    * Dobili ste vruć kesten, ravnate djelom koje još nije izvedeno. Kada ste dobili ponudu i djelo u ruke, koja Vam je prva misao prošla glavom?
    – Situacije poput ove nose određenu razinu takve zabrinutosti, no oslonio sam se – što se pokazalo ispravnim – na moj jako dobar prvi kontakt s orkestrom HNK-a, ljudski i profesionalni pa sam pretpostavio da ću i od ansambla dobiti podršku, što se i dogodilo. S novom glazbom uvijek je problem recepcije, prvo kod glazbenika koji ju izvode, a u kasnijoj fazi i publike. Dio opusa Davora Bobića poznajem, jer smo obojica harmonikaši. Iako je harmonika uvijek tu negdje i piše dosta literature za ovaj instrument, kasnije se opredijelio za
    kompoziciju. Nakon studiranja harmoniku, koja je i kod mene stalno prisutna, ja sam se odlučio za studij dirigiranja. I prije nego sam dobio posljednje završene stavke pretpostavio sam kakvo bi djelo moglo biti, dakle neoklasična partitura.

    * Znate li po kojem ste „ključu“ baš Vi odabrani za dirigenta?
    – Ne, to je bila tek jedna sretna i prigodna okolnost, jer mislim da je svojevrsna prednost sa skladateljem dijeliti nešto tako važno i veliko.

    * O koliko velikoj i važnoj srodnosti je to što vas veže instrument?
    – Ne bih rekao da je to općevažeće pravilo, ali ono što se u ovom slučaju osjeti i što vrlo vjerojatno vrijedi za mnoge glazbenike jest da glazbenici koji sviraju isti instrument na neki način pripadaju istoj zajednici. Od rane ste dobi više okruženi osobama koje sviraju isti ili srodan instrument, pa i profesorima. Ako imate sreće i pohađate glazbenu školu koja ima simfonijski orkestar, ne ćete se tek na akademiji suočiti s drugim instrumentima, ali takve škole više su kod nas iznimka nego pravilo.

    * Sad je jasnije zašto je to važno.
    – To je važno, ali ne mora biti odlučujući čimbenik. Harmonika je specifična priča. U posljednje se vrijeme u svijetu potpuno etablirala kao koncertni instrument, no do nedavno to nije bilo tako i mi harmonikaši smo pomalo vukli određeni kompleks.

    * Niste se valjda i Vi zato odlučili za dirigiranje?!
    – Ne, iako ima i malo toga. Jako je mnogo harmonikaša, posebice onih koji pripadaju generaciji gosp. Bobića, koji su nakon harmonike ili paralelno upisali dirigiranje, kompoziciju ili klavir, ne dakako zbog nekog kompleksa, nego jer je profesionalni život ograničen time koliko je vaš instrument prisutan na sceni. Harmonika je još uvijek slabo prisutna pa u tom slučaju preostaje vam jedino sjediti doma, vježbati po cijele dane – ali za koga i za što? Ne čudi da su umjetnici bili skloni tome da prebace interes na nešto drugo.

    * Što prvo dirigent čini kad dobije partituru u ruke? Posebice neizvedenu.
    – U dirigentskom smislu ja sam odškolovan na tradicionalan način – tema je za neku drugu raspravu ima li to više prednosti ili nedostataka – ali se toga nastojim držati što je više moguće, a to znači da pri prvom susretu partituru odsviram na klaviru. Kod klasičnih i romantičnih partitura riječ je o glazbi koju možete prilično dobro aproksimirati na klaviru, dobiti glavne crte. Kod nove glazbe važan je stil, tehnika kojom je napisana, jer neka ne funkcionira pokušate li ju odsvirati na klaviru.

    * Što dirigentu tada preostaje?
    – Tada glazbi pristupite grafički, tražite ritamski osnovu ili na neki drugi način. Kod već izvođenih djela možete poslušati snimak, koji vam ne može biti oslonac, nego prva smjernica. Ova je partitura neoklasična i u globalnim crtama možete anticipirati zvuk. Pojavljuju se objektivne, tehničke poteškoće. Naime, ta je partitura pisana za brojčano velik orkestar, mnogo je udaraljki. Osijek ima dobar, ali relativno malen orkestar pa na licu mjesta moram prilagođavati dinamičke odnose.

    * Prosječni slušatelji to ne će čuti?
    – Naravno da ne. To je specifičnost rada na novoj glazbi, jer s jedne strane imate ideju skladatelja, a s druge realne izvedbene mogućnosti. Poznato je da su mnogi veliki skladatelji prepravljali partiture nakon praizvedbe, nisu sva kapitalna djela nastala tako da ih je skladatelj napisao i to je bilo to. Previše je tu čimbenika koji se ne daju predvidjeti ili ne baš jako točno. Lijepo je kada je skladatelj otvoren za suradnju, što Davor Bobić jest. Jedno je imati ideju, a drugo početi ju zapisivati. Tu već sâm skladatelj ima određeni problem.

    * Koliko je dirigent u glazbenim premijerama važan, ne moramo isticati, no čini se da je njegova zadaća, uloga još i veća. Slušateljima je to gotovo nevidljivo, a u pitanju je „rudarski“ posao.
    – Premda je to (polu)šala, prilično je točna izreka da je dirigent skladateljev odvjetnik. Dirigentska je zadaća što jasnije ostvariti skladateljevu ideju. Što je ta ideja jasnija, dirigentu je posao lakši ili barem jasnije usmjeren. Da, mnogo je tu posla i svojevrsne prilagodbe, vještine da se na mnogo mjesta radi kompromis, ali „s figom u džepu“ – negdje popustite, drugdje pokušate dobiti više.

    * Ne znači li to i da pri svakoj izvedbi, s novim orkestrom – s kojim Vi to djelo niste izvodili, ni u tom sastavu – radite svojevrsnu prilagodbu?
    – Ovo je stoljeće glazbeno jako čudnovat svijet, koje mnogo tjera na promišljanje. Sudeći prema koncertnim programima, dominantno se bavimo glazbom 18. i 19. stoljeća, no na temeljno jako različit način u odnosu na to kako su se njome bavili ljudi toga vremena. Odgovor na vaše pitanje, a odnosi se na djela koje se već dugo vremena izvode i s kojim su glazbenici upoznati – znači da su svaki puta u orkestru novi ljudi pa stoga i mala prilagodba uvijek postoji. Neki orkestri imaju bolju jednu sekciju, neki drugi neku drugu. Postoje
    standardni odnosi snaga odnosno brojnosti orkestralnih skupina, pogotovo ako govorimo o klasičnom repertoaru. Takvi odnosi, kao i ustaljene izvođačke prakse već vam u velikoj mjeri zadaju okvir unutar kojega neku glazbu možete interpretirati. U tom je smislu teže takva djela izvoditi s dozom kreativnosti, odnosno ta je razina kreativnosti puno suptilnija. Meni je ponekad lakše raditi
    noviju glazbu, orkestru nepoznatu, jer je u tom slučaju praktična potreba za jasnom dirigentskom gestom ili uputom veća. Uigraniji orkestri mogu glazbu ranijih stilskih perioda, do određene razine složenosti partiture, svirati veoma uspješno i bez dirigenta. Kod nove glazbe ili barem orkestru nepoznate glazbe situacija je nešto drugačija, pa to utječe i na odnos snaga između orkestra i dirigenta.

    * Do praizvedbe su četiri dana. Što vam je još preostalo (u)činiti?
    – U globalnim je crtama sve posloženo, trebamo još samo dobiti protok kroz cijelu predstavu, bez zapinjanja.

    * Što gledatelji/slušatelji od glazbe mogu očekivati? Puno se o baletu priča, svi sigurno imaju neke želje, očekivanja, predodžbe.
    – Ako glazbu trebamo stilski odrediti, bila bi neoklasična u širem smislu riječi. Prevedeno na jezik za širu publiku, riječ je o pitkoj glazbi, ne umara uho, može se lijepo pratiti i u snažnoj je korelaciji s događanjem na sceni.

  • 5 dana do premijere

    5 dana do premijere

    Bilandžić: Veseli me svjedočiti bljesku baleta u Osijeku

    Prvi puta u povijesti praizvedba je baleta – i to hrvatskoga autora, Davora Bobića – ujedinila je dva hrvatska nacionalna teatra. U sklopu koprodukcije K-HNK snage će udružiti Osječani i Splićani i iznjedriti, već u petak, 16. veljače – balet Snježna kraljica, prema slavnoj bajci H. C. Andersena, čija se 150. godišnjica smrti u svijetu obilježava dogodine.

    Ovako velik događaj zaslužuje i takvu pozornost i angažman. Znaju to u osječkom HNK-u pa su, između ostaloga, u subotu, 10. veljače, za okruglim stolom okupili najvažnija imena vezana za premijeru. U prvom je to redu skladatelj Davor Bobić, potom koreograf i redatelj
    Svebor Svečak, dirigent Stjepan Vuger te baletni majstor Vuk Ognjenović. Njih su četvorica govorila konkretno o baletnoj umjetnosti, a intendanti Vladimir Ham (Osijek) i Vicko Bilandžić (Split) ponajviše o značaju suradnji poput ove, bez koje teško da bi si ijedna od ovih
    kazališnih kuća mogla priuštiti ovakvu premijeru.

    S osobitim je žarom maestro Bobić pisao glazbu, istaknuo je odmah na početku baletni majstor Ognjenović, a prve su razgovore na temu praizvedbe (nekog) baleta razgovarali još prije 10-15 godina. U međuvremenu je baletni ansambl osječkog HNK malo stasao, iako još
    uvijek – jedini od nacionalnih kuća – nema profesionalni status, o čemu Vuk Ognjenović govori godinama, s nadom da će se to ipak riješiti. Ansambl dogodine priprema i prvi hrvatski balet Jela Bele Adamovića Čepinskog.

    Sreću zbog suradnje s kazalištem iz Splita, nije krio nitko od sudionika panela. Iskra i prvi dogovori oko postavljanja javili su se između Vladimira Hama i skladatelja Bobića već s kandidaturom za mjesto intendanta, a s kolegom Vickom Bilandžićem, pak, na uspostavljanju
    konzorcija K-HNK. Split je Osijeku uskočio „tamo gdje je tanak“, u šali je rekao Vladimir Ham, na što se njegov splitski kolega nadovezao da i Split ovim puno dobiva i da samostalno ovaj balet nikako ne bi postavili.
    – Važno je ovo za kulturni krvotok oba grada imati orkestar, ali i baletni ansambl. Veseli me svjedočiti bljesku baleta u Osijeku – naglasio je Bilandžić, svjestan da je ovo i za obje kuće umjetnički rizik, kojega treba poduzeti jer hrvatske autore treba podržavati
    i predstavljati. Veliko hvala ide na račun financijerima Osijeka i Splita, jer ne dopuštaju da im gradovi postanu provincije, poručio je intendant Bilandžić, ocjenjujući ovu koprodukciju „najsmislenijom do sada“.

    Vladimir Ham nadopunio je kolegu iz Splita riječima da je ovo i najskuplja osječka produkcija do sada. Upravo stoga ništa se nije prepuštalo slučaju. Na sigurno su igrali i odabirom suradnika – od Svebora Sečaka, perjanice nacionalnog baleta, do mladog Stjepana Vugera, kojemu je ravnatelj Opere Ladislav Vrgoč također dodijelio titulu – perjanice, ali dirigiranja.

    Ne samo koreograf i redatelj, već i bivši nacionalni baletni prvak, danas sveučilišni profesor i znanstvenik, Svebor Sečak u Osijeku je na špicama 2005. postavio balet Licitarsko srce, a kasnije i Vragolastu djevojku, podignuvši time ansambl na razinu gdje je i danas. Ovoj je predstavi pristupio holistički, sveobuhvatno, jer balet i sljubljuje u sebi i sport, kulturu,
    znanost…

    Koliko je značajno ovo što se događa u osječkom HNK-u i Splitu, možda najbolje svjedoči činjenica, kako je rekao Svebor Sečak, da se u posljednjih 100-njak godina u Hrvatskoj praizvelo 15-ak naslova domaćih autora.

    I Sečak i Bobić školovali su se u bivšem Sovjetskom Savezu, vjerni tradiciji, ipak prihvaćaju suvremene trendove. I u ovoj će izvedbi biti i etnoelemenata, ali i zrnca klasike. Upravo je koreograf i redatelj Sečak kontaktirao umjetnika Zdenka Bašića, želeći spojiti različite estetike, te uz pomoć scene i kostima Nevena Mihića stvoriti svijet iluzija.

    Zahvalnost doživotnu osjeća prema osječkom HNK-u skladatelj Davor Bobić, istaknuo je, zbog
    pružene prilike, na koju je desetljeće čekao ovaj prvi hrvatski skladatelj koji je studij
    kompozicije završio u Kijevu.

     

    Tekst: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku