Autor: editor_hnk23

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Iako sam godine 1983. bio ravnatelj Drame HNK, mislim da zasluga da dovođenje redatelja Joška Juvančića u Osijek pripada – glumcu Fabijanu Šovagoviću.

 

Sa Šovom sam, naime, bio dogovarao praizvedbu njegove dramske kronike „Sokol ga nije volio“ još dok je dramu pisao. A onda se on „predomislio“ i dao tekst Dramskom kazalištu Gavella i redatelju Violiću. (Poslije je objašnjavao tadašnjem intendantu, Zvonku Ivkoviću, da mu „Zagreb ne bi igrao dramu, da ju je prvo Osijek izveo!“).

 

Bilo kako bilo – valjda da se „oduži“ (da ne spekuliram: kako je bio (ne)zadovoljan zagrebačkom izvedbom?!) – Šovo je u Osijek doveo – Joška Juvančića.

 

Premijera „Sokol ga nije volio“ održana je 19. svibnja 1983. i te je godine pobrala, ali doista sve moguće nagrade: za najbolju predstavu, po ocjeni publike („Dani otvorenog kazališta“); Nagradu oslobođenja Osijeka; Priznanje Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa Ici Tomljenoviću; Prvomajske nagrade Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske (1984.): za predstavu u cjelini; za režiju (Joško Juvančić); za glavnu mušku (Ico Tomljenović) i žensku (Ružica Lorković) ulogu.

 

Trijumf – kakav se do „Unterstadta“ Ivane Šojat (2012./13.), u režiji Zlatka Svibena, više nije ponovio!

 

Jasno: Jošku Juvančiću vrata osječkog Kazališta dalje – bila su širom otvorena. I – kako će budućnost pokazati: zasluženo!

 

„Dom Bernarde Albe“ F. G. Lorce bila je druga, velika, Juvančićeva predstava na osječkoj pozornici (26. travnja 1984.). Snažna energija te predstave posljedica je odlične glumačke podjele predvođene Ružicom Lorković, Anom Stanojević, Mirom Katić, Dubravkom Crnojević, Jasnom Odorčić, Anitom Šmit, Liljanom Krička… Malu ulogu odigrala je i Gita Šerman-Kopljar, a sudjelovale su i Radoslava Mrkšić, Ela Buđić i Ela Špicmiler.

 

I „Sokol“ i „Bernarda Alba“ uprizorene su i u obnovljenom gledalištu, 1986. i 1987. godine i pritom, obje, bile još dojmljivije (osobito „Bernarda Alba“, u impresivnoj scenografiji Drage Turine).

 

U taj „prvi blok“ Juvančićevih režija u Osijeku, spadaju još tri – redom odlične predstave: Erdmanov „Samoubojica“ (15. ožujka 1986.), „Sabirni centar“ Dušana Kovačevića (9. ožujka 1988.) i Ivančev „Odmor za umorne jahače“ (11. ožujka 1989.). Mladi Damir Lončar za tumačenje Podsjekaljnikova („Samoubojica“) dobio je – u ono vrijeme značajnu saveznu nagradu – „7 sekretara SKOJ-a“.

 

S predstavom „Tako je (ako vam se čini)“ Luigija Pirandella (5. ožujka 1999.), u Jupinoj režiji, gošća u glavnoj ulozi Gospođe Frole, Marija Kohn, proslavila je na osječkoj pozornici 40 – god. umjetničkog rada.

 

Poslije osam, odnosno devet godina Juvančić će se posvetiti operi i u Osijeku izrežirati predstave jednočinki „Stanac“ (Gotovac) i „Pagliacci“ (Leoncavallo) – premijera 25. travnja 2007., odnosno „Aleko“ (Rahmanjinov) i „Cavalleria rusticana“ (Mascagni) – premijera 25. travnja 2008. Kao da je time zatvorio krug – počet davne, 1967. godine.

 

Posljednja Jupina predstava bila je komedija „Budala za večeru“ F. Webera (premijera 21. svibnja 2009.). Oproštaj s Osijekom – desetljeće (i nešto) prije smrti…

 

Potpis ispod fotografije:

Dramski prvaci Isidor Munjin i Ico Tomljenović u predstavi „Sokol ga nije volio“ F. Šovagovića

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

U rodnom Dubrovniku, 24. ožujka 2021. umro je, u 86 godini, kazališni redatelj i pedagog Joško Juvančić – Jupa. Stranica HNK već mu je posvetila nekrolog (autorica: Ivana Šojat) s osobnim prisjetom na njegov rad – režiju opernih jednočinki „Stanac“ i „Pagliacci“ u jubilarnoj, 100. god. HNK u Osijeku, 2007.

 

Ovaj prisjet želi podsjetiti na Jupine sveze s Osijekom u više od četvrtstoljetnom razdoblju (1983. – 2009.). A moguće je tu granicu pomjeriti i još ranije.

 

U broju 8-9 „Kazališta“ iz godine 1966., suradnica Vesna Firinger (Burić, 1943. – 2002.) piše u „Crticama oko zagrebačkih kazališta“ i o prvoj Juvančićevoj HNK-ovskoj predstavi, Goldonijevu „Velikom smiješnom ratu“. Pozitivno. Čini se da je bila u pravu jer je predstava, sljedeće godine, na gostovanju u Beogradu (Narodno pozorište) redom pobrala odlične kritike.

 

Godinu dana kasnije, 9. prosinca 1967. u proslavi 60-godišnjice osječkog Kazališta sudjeluje i Opera HNK iz Zagreba, izvedbom dviju jednočinki: „Max i Moric“ (Sutermeister) i „Cijena povjerenja“ (Křenek). U režiji – Joška Juvančića (vodstvo muzičkog studija: Nikša Bareza). Scenograf i kostimograf bio je Zlatko Bourek, a upoznali smo i interprete Elenu Hristovu, Majdu Radić, Franju Paulika i Tugomira Alaupovića.

 

Predstava je, nažalost, „išla“ uz klavir-četveroručno (Željko Brkanović i Nikša Bareza). Možda nije na odmet – ni preko pola stoljeća kasnije – kazati kako je, u toj prigodi, bilo neophodno da sudjeluje i orkestar Zagrebačke opere. Već iz pristojnosti!

 

Te godine, 1967., Joško Juvančić već je imao premijeru – na Dubrovačkim ljetnim igrama: Držićeva „Grižulu“. Uz „Skupa“ (s Izetom Hajdarhodžićem) i „Dunda Maroja“ (obje u režiji Koste Spaića) – ta sam „tri Držića“ gledao godinu dana kasnije (1968.), impresioniran ambijentalnim teatrom, Jupinom režijom u parku Gradac i fantastičnim mladim glumcima Ružicom Sokić, Radom Šerbedžijom, Mustafom Nadarevićem, Ivicom Vidovićem, Ljubicom Jović… Grižulu je igrao Miše Martinović, bili su tu još Semka Sokolović, Fahro Konjhodžić, Koraljka Hrs, Osječanka Zdenka Anušić…

 

Godine 1970. Joško Juvančić režirao je – u Jugoslavenskom dramskom pozorištu u Beogradu – Dale-Wassermanova „Čovjeka od La Manche“. Spominjem to jer je – uz Duška Jakšića u ulozi Don Quijotea, njegova pobočnika, Sancha Panzu, igrao osječki glumac Rade Špicmiler, tada (samo te godine!) „na radu“ u Beogradu.

 

Prošlo je dugi niz godina do dolaska redatelja Juvančića u Osijek (1983.). U sljedećih 26 godina njegova će nazočnost na osječkoj sceni biti ona kvalitetna dimenzija koja će i njemu kao režiseru/autoru i osječkom Teatru osigurati izvrsnost dostojnu „druge hrvatske pozornice“.

 

O tome, u nastavku – sljedećeg Prisjeta…

 

Potpis ispod fotografije:

Redatelj Juvančić u osječkom Kazalištu (1999.)

Piše: LJUBOMIR STANOJEVIĆ^©

 

Neka mi oprosti drug moj Isidor Munjin, glumac, što ću denuncirati jednu našu „kazališnu večer“ (do kasno u noć). Neka se ne naljuti moj prijatelj Milenko Ognjenović, glumac ovdašnji, što ću odati tajnu razgovora koji se, eto, ponekad dogodi.

 

O glumcima smo govorili. O kazalištu.

 

I ne bi u tome bilo ničega čudnog, da taj razgovor nije otkrio kako svatko od nas ima nekoga, onoga „svoga“ glumca, koji je presudno utjecao ili, bolje reći presudio u opredjeljenju životnom. Imena možda i nisu važna, ona (drugome) ne znače. Sjećanja, međutim, jesu. Sjećanja su naša, i ona traju… zauvijek.

 

O sjećanjima smo, te večeri – u kazališnom bifeu, novom, pa potom u onom starom, tete Kaje. O glumcima kojih više nema, na sceni, i onima drugima kojih više nema u životu.

 

Za dušu, glumačku… !

 

Ustvari nije red, prilikom otvorenja Teatra, misliti i asocirati pomalo pesimistički. Nije red. Ali nemoguće je ne sjetiti se generacije sjajnih osječkih umjetnika koji su proteklih deset i pol godina zatvorenoga Kazališta (ono kako smo se snalazili bila je naša muka, više nego teatar) krajem životnoga, umjetničkog i radnog vijeka otišli u – šetače, zlovoljnike, „ponižene i uvrijeđene“, razočarane, tužne…

 

Njihova je posljednja kazališna sezona davno utihnula, oni ne će stajati u svjetlima reflektora obnovljenog teatra. Iz glumaca oni su prešli u publiku, jedva još i to. Vratili se nazad, zavukli u – vlastito srce. Nekih više i nema.

 

Za srce, glumačko!

 

Pričamo, Isidor, Milenko i ja, i tonemo u riječi koje, evo, pomalo izdajem. Pričamo o glumcima, događa se nešto što se ponekad između scene i gledališta dogodi: puno razumijevanje, suglasje, bez obzira na razlike među nama ili možda – njima usprkos.

 

***

 

Drug moj Isidor Munjin, glumac, moj prijatelj Milenko Ognjenović, glumac ovdašnji i ja, popili smo po nekoliko čašica te večeri… i još po nekoliko. Pa potom (ipak) bili sretni, osobito njih dvojica. Zbog teatra! Što će svjetla reflektora kroz koji dan „pravo“ zasjati, i označiti još dugi život osječke Talije. Novih i uvijek novih glumačkih generacija. Ni radost, tako, nije daleko od tuge. Ni tuga od radosti. (Sjećam se da smo nešto o tome).

 

Kada smo izašli iz kazališnog bifea već je sniježilo, noć je bila hladna. Svatko je krenuo svojim putem.

 

(Glas Slavonije, 23. studenoga 1985.)

 

Potpis ispod fotografije:

Glumce brzo zaboravljaju: osječki prvaci Ružica Lorković i Isidor Munjin (1985.)

Kazališni prisjeti

VIŠE OD (U)SPOMENA

Piše: LJUBOMIR STANOJEVIĆ^©

 

Kazališna fotografija nastala je sedamdesetih. Za nekoga Annala (komorne opere i baleta), moguće „životnoga djela“ dirigenta, skladatelja i ravnatelja osječke Opere, maestra Dragutina Savina (1915. – 1996.), kada Osijek nije morao liječiti kompleks maloga grada jer je – tih svibanjskih/lipanjskih dana (1970. – 1983.) – bio metropola specijalizirane i u svijetu potvrđene smotre: kako (glazbenim) kazalištem misliti suvremenost! S dodatkom baleta – jer ga Osijek (više) nije imao, a Osječani su baletnih predstava bili željni; sjećajući se vlastita baletnog ansambla od 1948. negdje do početka šezdesetih – utemeljila ga je primabalerina Argene Savin (1921. – 2007.), a oformio i razvio baletni plesač, koreograf i pedagog Stjepan Suhy (1915. – 2001.). Dragocjeni naši umjetnici!

 

No, vratimo se ovoj (kazališnoj) fotografiji. Spomenimo prvo damu, jedinu (na slici) i jedinstvenu u osječkoj kazališnoj povijesti: redateljicu Nadu Murat (1927. – 2009), dugovječnu osječku kazalištarku s tolikim brojnim zaslugama da joj se HNK, u budućnost, može odužiti – bar monografijom.

 

Prvi gospodin s, lijeva, bariton je Petar Kloc (1929. – ?), slovenski umjetnik s angažmanima u Sarajevu, Mariboru i Osijeku (1970. – 1976.). Kao operni solist otpjevao je standardni baritonski repertoar, a u Osijeku se još istaknuo i kao karakterni tumač upravo u komornome opernom žanru.

 

Maestro Željko Miler (1932. – 1990.), u smokingu, bio je odličan dirigent i ravnatelj osječke Opere (1970. – 1990. – poslije Dragutina Savina), sav posvećen kazališnom radu u kojem je nesebično izgarao i naposljetku i – izgorio, u 58. godini života. Ostat će upamćen po savjesnosti i odanosti, velikoj muzikalnosti i – ljudskoj dobroti!

 

Preskočit ćemo gospodina u prugastom odijelu. Pored njega, desno, okrenut leđima, tadašnji je kazališni entuzijast i kasniji intendant HNK Zvonimir Ivković. Tih sedamdesetih, bio je – poslije završene Kazališne akademije – arbitar u osječkoj kulturi kao tajnik Zajednice kulturnih djelatnosti. Tako nekoliko godina dok, napokon, nije ušao u Teatar i poslije jednogodišnjeg „stažiranja“ na mjestu pomoćnika intendanta (Branka Mešega) postao intendantom HNK (1981. – 1993.) s tri, zapažena, mandata. Njegova iznenadna smrt, u kolovozu 2010., još je tema osječkih kazališnih i kulturnih krugova – kako se lako odričemo dobrih i kvalitetnih kadrova s rezultatima…

 

Spomenimo, napokon, i petu osobu na fotografiji, u prugastome odijelu. To je, jedini još živ! – pisac ovih redaka, tada tridesetogodišnji urednik osječke revije „Kazalište“, novinar i teatrolog Ljubomir Stanojević.

 

(Hrvatsko slovo, 10. siječnja 2014.)