UZAJAMNOST PROKLETSTVA
Bauerov roman, koji dramatizacijom dobiva novu, izvedbenu, po standardima antike epsku dimenziju, kompleksan je diskurs o društvenoj stratifikaciji, djelovanju čovjeka na mijene kroz koje se društvo neprestano iznova porađa u nešto drugo, ali i djelovanje novog na čovjeka koji se nije stigao ili mogao prilagoditi, koji se „usudio“ biti drukčiji rođenjem ili misliti onkraj uvriježenog.
Nije ovo, međutim, iscrpna naracija o povijesti analiziranoj kroz ljudska stanja svijesti, tek puko izviješće o pojavnostima kao što je Jugoslavija, Narodnooslobodilačka borba, partizani, ustaše, Nijemci, Srbi, Hrvati, Udba, esesovci, Stasi, totalitarističkim ideologijama. Povijest je kod Bauera kulisa, scenografija kroz koju evoluira Lukijan Pavlović u podvojenost podrijetla rođenjem i podrijetla posvojenjem, ona je referentna točka za „obrazloženja“ djelovanja onog što nazivamo usudom.
Majstorski napisan, naracijski polagan i staložen roman Zavičaj, zaborav hegelovski obuhvaća fenomenološko očitovanje bitka u jednoj individui, Lukijanu koji susrećući se s vlastitim, iskonskim podrijetlom preuzima predodređeno mu ime: Ludwig Bauer. Jer, Ludwig je njemačko dijete u poslijeratnoj Jugoslaviji, siroče, pripadnik „neželjenog“ naroda, žrtva paradoksa da su djeca kriva za grijehe otaca. Ono što bismo mogli nazvati milosrđem, što u suštini je grizodušje, šalje mu poočima – oficira Udbe koji, pak, stradava zbog nove identitetske presumpcije, one nacionalističkog naginjanja Hrvatskog proljeću. Ludwig koji je još Lukijan kreće na proputovanje kao u grozničavu potragu koja ga odvodi u dva ideološki razmaknuta dijela Njemačke, koja ga vraća u Hrvatsku, koja ga vraća počelu podrijetla kao spas od bitka – k – smrti, spoznaji da si uvijek u raskoraku s nekim drugim, da te uvijek definiraju nasuprot nečemu, a ne kao nekog, temeljno kao
Čovjeka, kao ono što jesi, a ne kao ono što nisi, negativnom identifikacijom koja uvijek odbacuje.
Bauer se pita: Tko sam i gdje mi je zavičaj? Gdje sam nečiji? Moram li biti nečiji da bih postojao, bio, opstajao? Zavičaj, zaborav mnogoslojan je postmodernistički narativ, koji kroz priču o „malom čovjeku“ iznosi istine o tragičnoj sudbini njemačkog naroda i kolektivnoj krivnji koja se poslovično prišiva svima, poglavito još nerođenima u vrijeme nekog zločina, o silovitoj potrebi ukalupljivanja, o teškoćama određivanja svega što nam određuje identitet, o boli upoznavanja sa samim sobom, o neizbježnosti prihvaćanja neprihvaćanja kao stanja, o paradoksalnom odnosu činjenja i trpljenja, kazuje ponešto i o onome što bismo trebali, ali nikako ne činimo. Kao da nam je „biti human“ najveća kazna – imala lakših uloga od bivanja čovjekom u okvirima humanističkih definicija.
Ivana Šojat
ZAVIČAJ, ZABORAV NA SCENI
Kad sam saznao da ću dobiti mogućnost režirati roman Ludwiga Bauera Zavičaj, zaborav, bio sam izuzetno sretan, ali i svjestan težine zadatka.
S Lujom sam surađivao već nekoliko puta, susreti i razgovori s njim obogaćivali su me i davali snage da ustrajem u svom radu u kazalištu. Čitajući ovaj vrlo opsežan roman ulazio sam u svijet i tragediju Podunavskih Švaba, preda mnom su se pojavljivali likovi i situacije koje su oživljavale jedan izgubljeni svijet, dječaka koji odrasta u drugom okruženju i ideologiji, njegovo sazrijevanje i saznanje da nije ono što je oduvijek mislio da je.
Pitanje identiteta i pripadnosti svakako je jedna od najvažnijih tema u romanu, a u svijetu globalnih kretanja i migracija postaje vrlo važna i aktualna.
Kod Ludwiga je to zavičaj: „Zavičaj, traženje zavičaja, možda svi mi neprekidno u svemu što činimo, u svemu o čemu razmišljamo tražimo neki svoj emotivni i kulturni zavičaj.“ Tamo gdje živi susreće se s neprihvaćanjem, odbacivanjem, osjećajem da je neželjen i prevaren. Nakon što mu se sruši svijet koji je poznavao i u kojem je odrastao, nakon što izgubi osobe koje su ga vezivale za njegovo mjesto u svijetu, odlazi tražiti svoj zavičaj, mjesto kojem će pripadati, a put ga vodi u Zagreb, Prag, Istočni Berlin, Leipzig, zapadnu Njemačku.
Odlazak se događa u vrijeme velikih previranja i studentskih demonstracija diljem Europe. Iako aktivno ne sudjeluje u njima, ne može ne primijetiti ono što većina mladih u to vrijeme kritizira: nepravdu, nepostojanje demokracije, teror ideologije i izopačenost socijalističkog uređenja koje bi trebalo osigurati pravednost i ravnopravnost. Problem je to koji osjećaji mladi s obje strane Berlinskog zida koji postaje simbol podijeljenosti Europe i ‘hladnog rata’. Možda to najbolje ilustriraju riječi Rudi Dutschkea, studentskog aktivista i borca za ravnopravnost i društvenu pravdu, najprije u DDR-u, a onda i u Zapadnoj Njemačkoj: „Kakav to podijeljen, bezličan, imućan, ali duhovno sve siromašniji narod postoji u ovoj državi?»
Reklo bi se da ovo pitanje zvuči aktualno i kod nas danas.
Tako u drugom dijelu predstave nakon što smo vidjeli djelovanje represivnog aparata u Jugoslaviji, srećemo slične obrasce i u Čehoslovačkoj i Njemačkoj Demokratskoj Republici, koja je bila sve samo ne demokratska. Upoznajemo likove s kojima se Ludwig druži, a kroz predstavu se pojavljuje nekoliko žena koje zauzimaju važno mjesto u njegovom lutanju i
traženju zavičaja. Nije to slučajno, jer sam kaže za jednu od njih: „ … nisam htio priznati da govori poput moje majke, koje se zapravo nisam sjećao, ali sam se sjećao onih nekoliko riječi koje je izgovarala u mome snu što se ponavljao, u različitim verzijama, doduše, nekoliko riječi na njemačkom i na hrvatskom, koje je izgovarala tako nježno i meko… ona je to ipa kosjetila, ustvrdila je da me sigurno podsjeća na majku koju nisam imao, i oboje smo neko vrijeme šutjeli…“.
Roman Zavičaj, zaborav je vrlo bogat događanjima, likovima, bilo je nužno napraviti izbor i pokušati na scenu donijeti sve bogatstvo ovog predivnog djela. Uz autora i njegov velik doprinos uprizorenju, ne mogu ne zahvaliti suradnicima: ponovo u Osijeku nakon dugog vremena Zlatko Kauzlarić Atač, jedan od najznačajnijih hrvatskih scenografa s kojim sam imao sreću nekoliko puta raditi, a sada i rješavati vrlo zahtjevne probleme oblikovanja ogromnog broja prostora, Jasminka PetekKrapljan, dugogodišnja suradnica kao kostimografkinja i suradnica za pokret, i dvoje mladih čije vrijeme tek dolazi – sjajna kompozitorica Ana Stanković i obećavajući scenarist i dramski pisac Matej Sudarić kao dramaturg.
Nadam se da će ova predstava potaknuti gledatelje da pročitaju cijeli roman i na taj način uđu u bogati svijet Ludwiga Bauera.
Jasmin Novljaković
Redatelj
Jasmin Novljaković
Asistent redatelja
Mirko Ilibašić
Dramatizacija
Ludwig Bauer, Jasmin Novljaković
Dramaturg
Matej Sudarić
Scenograf
Zlatko Kauzlarić Atač
Asistent scenografa
Mato Ivić
Oblikovatelji svjetla
Zlatko Kauzlarić Atač, Tomislav Kobia
Oblikovatelj projekcija
Josip Grizbaher
Kostim i scenski pokret
Jasminka Petek Krapljan
Glazba
Ana Stanković
Asistent kostimografkinje
Bruno Osmanagić
Lukan/Ludwig
Antonio Jakupčević
Lukan/Ludwig
Sven Radičević, Roko Hanzer
Makso
Luka Sarkanjac, Tin Jamnić
Spodoba 1, Desetar, Matičar 1, Miliconiar, Tajni agent, Predrag, Agent
Mirko Ilibašić
Spodoba 2, Vodnik, Matičar 2, Referent,Portir, Carinik, Agent
Dominik Karaula
Majka, Beti Jurković, Nina Hagen, Nena
Ivana Medić
Vojnici
Florijan Hajba, Filip Marčić, Matko Duvnjak Jović
Milan
Ivan Ćaćić
Mila
Antonia Mrkonjić
Doktorica
Lea Knego
Drugarica Ana, Cvjećarka
Julija Prevedan
Makso
Vedran Dakić
Žiga
Miroslav Čabraja
Otto, Peter
Florijan Hajba
Otac, Karl, Sladoledar
Filip Marčić
Vesna
Hana Boban
Monika
Mateja Tustanovski
Bolničari
Filip Marčić, Florijan Hajba
Doktor, Tonda
Matko Duvnjak Jović
Vesnina mama, Margarete
Anita Schmidt
Kapetan, Svećenik, Profesor
Mario Rade
Gđa Schäfer
Ljiljana Krička-Mitrović / Duško Modrinić (alternacija)
Georg
Aljoša Čepl
Studenti
Julija Prevedan, Hana Boban, Lea Knego, Filip Marčić, Florijan Hajba
Alena
Hana Schönfeld
Gosti pivnice
Lea Knego, Julija Prevedan, Hana Boban, Filip Marčić, Florijan Hajba
BAND
Ivana Medić, Ivan Ćaćić, Miroslav Čabraja
Regina, Britt
Tena Milić Ljubić
Katrin
Ivana Soldo Čabraja
Otto Sauer
Vladimir Tintor
Alice
Antonija Pintarić
Inspicijent
Eduard Srčnik
Šaptačica
Dora Rakipović
Premijera:
13. studenoga 2025.
Trajanje predstave:
Tri sata s jednom pauzom