Jedna od, estetski i glazbeno, najmoćnijih Verdijevih opera, o ljubavi i osveti koje sužive samo prividno ne znajući jedna za drugu, drama kojoj činjenica, da odvija se na južnim podnebljima europskih krajolika samo dodaje oznojenu strast kao začin ljubavi između Leonore i trubadura Manrica kojima se pridodati htio i grof Luna, kao začin osveti Ciganke Azucene kojoj je majka spaljena na lomači. Opera koja se temelji na čak četiri glavne, noseće uloge bez kojih opera ne može ni biti postavljena, budući da od samo jedne slabe karike puca sve, maestralno je u HNK u Osijeku izvedena u studenom 2017. pod ravnanjem maestra Filipa Pavišića, u režiji Roberta Boškovića.
„Gospodar operetnog žanra“, Emmerich Kálmán i njegova osječkoj publici beskrajno mila „Kneginja čardaša“ – plod je poslovne suradnje s Operetnim teatrom Budimpešta. Priču čija se tipično operetna dramatičnost rađa iz zabune i nespretno posloženih, najčešće ljubavnih okolnosti redateljski je uprizorio Kérenyi Miklós Gábor, dok solistima, orkestrom i zborom ravna maestro Filip Pavišić.
8. studenog 2019. na scenu je tako stupila osebujna žena-vatra, dakako uspješna kabaretska pjevačica iz Budimpešte, Sylva Varescu u pratnji svojih obožavatelja: Edwina, Bonija i Ferija koji priželjkuju njezin ostanak, a ona turneju po Sjedinjenim Državama. Nakon mnoštva zabuna, ugovorenih brakova, hotela i brodova, kroz sveopću prpošnost sve dakako sjeda na svoje mjesto u scenografiji Agnes Gyarmathy koja je ovjenčana Oscarom za scenografiju u filmu „Mephisto“ što ga potpisuje István Szabó, te kostimografiji Füzèr Ani i koreografiji Geszlera Györgyja.
Ljubav, još ako je raspjevana…
Vječna priča o imenu ljubavi što ga prečesto dodjeljujemo pogrešnim stvarima, kao da su strast i ljubav jedno te isto. Priča o plesu erosa i tanatosa na tankoj žici koju životom zovemo. U novom ruhu, sa scenografijom-projekcijom i virtuoznom vivisekcijom likova redatelja van Rensburga, pod ravnanjem maestra Filipa Pavišića.
„Kobie van Rensburg, kao pjevač koji je postao redatelj, nema potrebe od opere činiti nešto što ona nije. On pušta operu Carmen da bude ono što jest, koloplet strasti, ljubavi i ljubomore, koji gradi prvenstveno vodeći računa o cjelini – cjelini glazbene drame i cjelini svih elemenata predstave.“
Davor Schopf, Vijenac
Prepjevani majstor Goldoni u osječkom, secesijskom štihu, komedija-pouka o mudrosti srca i ludosti pameti, o životu kakav je nekoć bio i kakav bi iznova mogao biti, o smijehu kao utjesi i utjesi da smo još uvijek djeca. Zato što se smijemo.
„Zajedničkim radom Mesarića i Špišića dobili smo osječku verziju Lukave udovice koja je smještena u Osijek na početku 20. stoljeća. Tako se u ovoj adaptaciji pojavljuje Desatičina ulica, stari jezični izrazi, Bosanac, Hrvat, Mađar i Srbin umjesto izvornog Engleza, Španjolca, Talijana i Francuza, a upravo sukobi temeljeni na nacionalnoj tipiziranosti i lokalizaciji omogućuju duhovitost koja ne djeluje plitko, grubo i prvoloptaški.“
Alen Biskupović, Kazalište.hr
Sjajna, opipljivom čežnjom prožeta glazbena, rockerska razglednica Osijeka iz tako dalekih, a tako bliskih sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća. Glas mladosti s kupališta Garnika i Kopika, iz Radničkog doma i bašči hotela Royal i Central. Priča o prijeporima, o bivšoj državi, porađanju nove, o identitetu i odrastanju, o snovima i košmarima, o okupljalištima kojih više nema, o IPK-u i Korzu, mjestima gdje smo se pronalazili, o glazbi uz koju smo se zaljubljivali ili podizali revolucije u koje nikad nismo pošli, u režiji Saše Anočića. Predstava – eterični spomenik Gradu.