Predstava MASKE oživljavanje je tradicije commedije dell’arte i njezino približavanje široj publici. U formi predavanja, glumac na sceni objašnjava značenje maski i arhetipove koji su predstavljeni u tehnici commedije dell’arte. Putujući kroz klasičnu dramsku književnost Hrvatske i svijeta (Držić, Shakespeare, Moliere, itd.), gledatelji povezuju arhetipske priče o ljudskim odnosima te stvaraju paralele s karakterima naših suvremenika.
MASKE
Kada pomislimo na masku, prvo što nam pada na pamet je – skrivanje. No, u glumačkoj profesiji maska služi upravo suprotnom – otkrivanju. Predstava MASKE u izvedbenoj formi lecture performancea vodi kroz simboliku, povijest i vještine koje su usko vezane uz masku kao izvedbeni element.
Od prvih crteža u špiljama, preko drevnih vračeva, starih Grka i commedije dell’arte, do klaunova nosa danas, maska je bila konstanta koja je nosila važnost, kako za izvođača koji je nosi, tako i za njegovu publiku. U vrijeme kada su ljudi crtali u polumraku špilje, maska se koristila u lovu. Drevni su vračevi koristili maske kao dio ritualnog performansa u duhovne svrhe, koji je uključivao sve članove plemena. Stari Grci su imali ogromne maske s modificiranim otvorom za usta koji je funkcionirao kao megafon kako bi ih čula golema publika amfiteatra. U commediji dell’arte, najranijem obliku profesionalnog kazališta koje je bilo dominantno u Italiji od 16. do 18. stoljeća, maske su označavale normirane tipove likova i nije bilo neobično da jedan glumac glumi jedan lik, odnosno jednu masku cijeli svoj život. A klaun je nešto potpuno drugo od onoga što mislimo da jest.
Maska se koristila i izvan konteksta organizirane izvedbe. Kod nas u pokladnim igrama, kod starih Grka za vrijeme velikih dionizija; i drugi društveni rituali koji su ovisili o vremenskim dobima, slave masku kao svoj organski dio. Ta anualna razdoblja odišu najvećom slobodom zajednice i maske koje se koriste pri takvim svečanostima, medij su koji omogućuje pristup onoj strani ljudske naravi koju bismo mogli nazvati primarnom, životinjskom.
Nije slučajna poveznica životinje i maske. Prva zabilježena upotreba maske na špiljskom crtežu je upravo maska jedne koze. Vračevi su nosili maske duhova životinja koje su htjeli zazvati. Sve maske i likovi commedije dell’arte uzimaju za inspiraciju životinje, a na glumcu je odgovornost da balansira svoju životinjsku i ljudsku prirodu kako bi postigao što bolji dojam kod publike.
Zahvaljujući Dubrovniku i Marinu Držiću dijelimo tradiciju commedije dell’arte sa susjednom nam Italijom. Podjela na ljude nazbilj i ljude nahvao u svijetu, potpuno odgovara podjeli na lijepe (bijele) i ružne (grube, grde) maškare u karnevalu. Sukob ljudi nazbilj i ljudi nahvao insceniran je pokladni obračun reda i nereda, kozmosa i kaosa. A Pomet, legendarni lik iz Držićevog dramskog teksta Dundo Maroje, svojom proždrljivošću i snalažljivošću neodoljivo podsjeća na tipskog lika iz commedije dell’arte – Arlecchina.
Kao što su naši preci davno činili, okupite se oko vatre i pogledajte kako Dražen Šivak balansira svoju životinjsku i ljudsku prirodu, svoje lice i tijelo – i lica i tijelo maski, kroz lecture performance u kojem vas glumac vodi kroz svijet preobrazbe, točnije – transformacije.
Patrik Gregurec
Kada čujemo riječ „maska“, prvo pomislimo na nešto što skriva, nešto što predstavlja prepreku prema iskrenosti i autentičnosti, ali maska u kazališnom kontekstu donosi upravo istinu. Ona daje kredibilitet svom nosiocu da progovori o svemu od čega postoji svojevrsni društveni zazor ili bojazan. Predstava Maske putovanje je kroz njenu povijest od prvih slika maskiranog čovjeka sa zidova špilja, preko grčkog kazališta, zatim commedije dell’arte čiji se tipizirani likovi nerijetko nazivaju „maskama“, do našeg konteksta i povezanosti likova commedije s likovima iz komediografskog opusa Marina Držića. Osim na dramska djela koja su svoje reference pronalazila u nekim od brojnih likova commedije, predstava stavlja naglasak na glumačku vještinu koja je neophodna za uvjerljivu transformaciju, kako tijekom improviziranih komičnih zapleta koje su izvodile glumačke družine, tako i danas. Kroz predstavljanje povijesnog puta maske, ali i puta glumca, lakrdijaša, klauna, Dražen Šivak dat će hommage tradiciji commedije dell’arte koja u sebi sadrži sve slojeve ljudske prirode te nam predstaviti karaktere koje i danas prepoznajemo.
Karla Leko
Kazališta Grupa u koprodukciji s Dubrovačkim ljetnim igrama i u suradnji sa Scenom Ribnjak i Teatrom EXIT
Predstava Kad se zaljubljujemo je priča koja nam kroz jedno obiteljsko okupljanje istodobno govori o ljubavi, pravu na nju, ali i predrasudama toleranciji i mržnji. Projekt se bavi pitanjem postoji li za jedan dio populacije (60+) uopće pravo na novu ljubav, strast i novi početak. Naime, kao da je u kazalištu, a i time i društvu, za taj dio populacije ta mogućnost izbrisana, a time i zabranjena. U ovoj predstavi glumačka podjela predvođena našom nacionalnom dramskom prvakinjom Oliverom Baljak ispričat će njihovu priču.
……………………………………….
Predstava Kad se zaljubljujemo priča je o tom koja nam je vrsta priča dopuštena. Naime, na ovim prostorima društvo često uvjetuje pojedincu koja vrsta sudbine je za njega određena bilo zbog roda i naroda, klase i društvenog statusa. Našoj junakinji ove priče, Lari, dali smo i još jednu nevidljivu granicu- onu životne dobi. Ljude u trećoj životnoj dobi često percipiramo kao ljude koje odrađuju završni, treći čin svoje životne drame, ali za razliku od kazališta u tom trećem činu nema velike drame. Htjeli smo imati našu Laru, koja je u toj dobi puna života i drame, i predstavu koja od teme prava na ljubav govori na kraju o pravu na izbor.
Jedan od naših najpriznatijih dramskih pisaca, scenarist i glazbenik Mate Matišić piše ovu romantičnu komediju s elementima realizma inspiriran svojom majkom koja je davnih dana otišla u Njemačku trbuhom za kruhom. Dirljiva je ovo priča o dvoje gastarbajtera koji su iz istog kraja otišli u svijet u potrazi za boljim životom, gdje ih, naposljetku, sudbina veže. Tako je to bilo nekad, a koliko je drukčije danas? U ovoj priči, baš kao što zavičaj pobijedi nad tuđinom, ljubav pobijedi sve nedaće životnih okolnosti.
U ovoj vješto napisanoj komediji, poznata glumica koja je ostavila neizbrisiv trag u Gradskom dramskom kazalištu Gavella i glumac bez kojeg nema dramske podjele u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija, udružuju svoje snage u emocijama i humorom nabijenu predstavu koja vas neće ostaviti ravnodušnima!
…………………………………………………………
„Radnja predstave se događa na samu Badnju večer u praznom trgovačkom centru, u kojem su prisutni samo čistačica – Marija i noćni čuvar – Jozo; igrom slučaja oboje hrvatski gastarbajteri.
To su žena i muškarac zrelijih dobi koji su cijeli svoj radni vijek proveli teško zarađujući za kruh u tuđini.
Danas čeznu samo za mirovinom…
Humor, ironija, emocije, čežnja za domovinom i nadasve ljubav isprepliću se u ovoj vješto napisanoj komediji s elementima melodrame.
Marija i Jozo – naši junaci iz istog su zavičaja krenuli u svijet u potrazi za boljim životom, ali i prisiljeni političkim okolnostima onog vremena.
Zbivanje je smješteno u prepoznatljivo okruženje sadašnjice, jer i danas, kao i nekad Hrvati napuštaju domovinu u potrazi za boljim životom.
Isti su to gastarbajteri kao oni od jučer, ovi današnji ili oni od sutra…
Ljubav koja se dogodi na kraju životnog puta Marije i Joze, na sam Božić, zaslužena je pobjeda nad nedaćama života, pobjeda vječnog zavičaja nad dramom opskurnog preživljavanja na koje su osuđene generacije Hrvata na privremenom radu u tuđini.“
Zoran Mužić
Istodobno duhovite, ali i analitične te precizne u seciranju apsurda hrvatske stvarnosti, Ivančićeve kolumne potentan su kazališni materijal za traženje scensko-glazbene forme u stilu splitskog Brechta. Spajajući društveni i teatarski angažman redatelja Kokana Mladenovića stvara se predstava koja će podjednako biti teatarski inventivna, društveno refleksivna i duhovita.
Robi K, Viktora Ivančića, najpoznatiji devetogodišnjak na našim prostorima, pokušava shvatiti svijet i sebe u njemu u okolnostima koje su krajnje neshvatljive zrelim i formiranim osobama, a kamoli nekome tko u život tek ulazi.
Njegov uzrast čini ga idealnim lakmusom za čitanje svih devijacija društva, a društvo je škola (sustav direktno povezan s državnim aparatom koji usmjerava nove generacije tamo gdje država hoće), obitelj (kojoj se sistem srušio na glavu i koja u svojoj disfunkcionalnoj funkcionalnosti čini sve da Robi shvati kako živi u neshvatljivo vrijeme). Društvo je Dida sa Šolte, koji živi po drugačijem vrijednosnom sustavu preuzetom iz jednog drugog sistema, koji Robiju otvara alternativni put prema prošlosti, ali ne i prema budućnosti.
Društvo je ulica, Robijeva ekipa, podjednako zbunjena svijetom u koji treba ukoračiti te hendikepirana apsurdom da ništa nije što jest i kako se predstavlja. Društvo je i ljubav, koja nije veličanstveno otkriće ranog puberteta već ima svoj pravila, etničke, socijalne i raznorazne principe koji je čine kompliciranijom nego što inače je.
Robi K, dakle, živi svoje anksiozno djetinjstvo u stalnom grču da je kriv za nešto, a taj se grč prenosi i u snove. Tamo se multiplicira do nevjerojatnih razmjera, a onda se vraća u stvarnost, apsurdniju od monitpajtonskih skečeva.
Robi će učiniti sve da dokaže kako je lojalan, dostojan i “pravi dječak na pravom mjestu”, a pokušavajući to upada iz jedne apsurdne situacije u drugu te razotkriva besmislenost, apsurdnost i hipokriziju koje čine njegov svijet. Budimo mu suputnici na tom putu, mi, ostarjeli devetogodišnjaci koji smo jednom zamišljali svijet kao bolji i pošteniji od onoga u kojem sada moramo živjeti.
Kokan Mladenović, redatelj
Aktualna do same srži temeljnih međuljudskih odnosa, Beth Steel svojom, žanrovski diskutabilnom, dramom koja započinje kao laka, pitka i prpošna komedija, načinje i zaposjeda stvarnost kao kalup u kojem živimo, dok se društvenim (međuljudskim) ostvarenim odnosima služi kao mizanscenom u kojem opća mjesta imaju ulogu “sklopke” za iskreni smijeh. Ona vješto secira stratuse tjeskobe opstanka kojemu smo izloženi u društvu koje je sreću i poziciju u njoj (a među “drugima”) determinirao novcem kao jedinim alatom samoostvarenja i priznanja.
Sve započinje svadbom kao inicijacijskim prelaskom u novo, u novo okrilje unutar kojega pojedinac dobiva “priliku” u dvoje se iznova ostvariti i uzdignuti do tražene euforije “sreće i razumijevanja”. I bio bi to predvidiv narativ da nije zaokreta kojim nas Steel naprasno vraća u iskrenu stvarnost, onu koja kirurški razdvaja “nas” od “drugih”. Uvijek smo, zapravo, “nasuprot drugih”, ne izričito u sukobu, nego više pred drugim kao ispred ogledala u kojem zapažamo obrise vlastitih tjeskoba, strahova, htijenja, stremljenja, ali i istovjetnosti i podudarnosti. Drugi je uvijek ono što bih JA htio biti. Zato reagiramo dvojako: divljenjem ili zavišću. Najčešće zavišću koja rađa gnjev, reakciju odbacivanja i deklasiranja.
U drami Beth Steel susreću se dva svijeta: autohtoni i alohtoni, svijet “starosjedilaca” i svijet “došljaka”, migranata, tražitelja bolje sudbine kroz traženje posla izvan okvira zadanoga rođenjem. Steel, naime, poseže za pitanjima koja često čitamo kod anonimnih komentatora ispod vijesti na portalima koje govore o radnim dozvolama izdanima strancima ili migrantima koji su poginuli tragajući za boljim životom. Ona u brak povezuje mnogima nepovezivo: Britanku i Poljaka. Britanska strana svatovske družine vlastitu bijedu stagnacije i kroničnoga neuspjeha spoznaje u izravnom doticaju s Poljakom koji od prvoga posla smetlara nezaustavljivo grabi gore, uza stube piramide društvenoga statusa. I u prasku sve eskalira, padaju maske prividne uljuđenosti, političke korektnosti, događa se pobuna protiv “stranaca koji nam otimaju radna mjesta”, koji “ne govore naš jezik”. Započinje rat u točki prijepora, u pregibu promjene koja svijet kao prostor supostojanja ciklički, zapravo, zapljuskuje otkako je čovječanstva.
I tu je taj “problem” žanrovske odrednice koja se hvata svršetka koji ne okončava, nego posvuda u svijetu traje kao zbilja koju Beth Steel majstorski prebacuje na raster scenske pojavnosti kao skicu za raspravu o određivanju pravde kao kategorije u kojoj uvijek postoje pobjednici i gubitnici. Premda je ta rasprava jalova: srazovi nikada ne rezultiraju pobjedama, nego isključivo promjenama, novim stanjima i okolnostima. Otuda i dojmljivost, perceptivna jakost ove sjajne drame u dihotomiji smijeha i gorčine.
Ivana Šojat