„Sklonost prema tajanstvu brojeva iznimno je rijetka, ali kada osoba onog spola koji se, prema našim običajima i predrasudama, mora susresti s beskrajno više poteškoća nego
muškarci kako bi se upoznala s tim trnovitim istraživanjima, ipak uspije prodrijeti u najopskurnije dijelove toga, onda nesumnjivo posjeduje najplemenitiju hrabrost, vrlo izniman dar i nadmoćan um.“ – ovoje je citat iz pisma Gaussa upućenog Marie- Sophie Germain koja je morala promijeniti identitet kako bi se dopisivala sa čuvenim matematičarem i raspravljala o matematici i znanstvenim otkrićima.
Drama “Dokaz” tematizira kakav je položaj žene u suvremenoj znanosti, te ima li žena danas pravo na posebnost, različitost i genijalnost. Catherine, centralna junakinja naše priče kći je čuvenog matematičara, koji je veliki doprinos matematici dao na tri polja, a posebice teoriji igara. Catharine je živjela uz oca i za oca, brinula se za njega, u njegovim dobrim i lošim životnim fazama, odrekla se studiranja matematike i i vlastite znanstvene karijere, za razliku od svoje sestre Clare, koja se posvetila karijeri deviznog analitičara i odselila iz obiteljske kuće u Chicagu u New York. No može li se strast za istraživanjem zatomiti, potisnuti? Može li se čovjek odreći svoje prirode?
Nakon očeve smrti ostalo je sestrama stotinu ispisanih bilježnica i stara trošna kuća. Bilježnice i u noćnim satima, pregledava Harold, doktor matematike, koji je izuzetno cijenio svog nekad lucidnog profesora Roberta, vjerujući da će u njima pronaći još koje zrno profesorove matematičke genijalnosti, dok je Catharine uvjerena da su bilježnice dokaz kako je njen otac pisao kompulzivno, obuzet šiframa koje su mu slali vanzemaljci uz sve druge šifrirane poruke koje je želio dokučiti ne bi li spoznao razlog i smisao svog postojanja i trajanja nakon velikih matematičkih otkrića do kojih je došao u ranoj fazi svoga života.
Jutro nakon sprovoda, i nakon burne noći Catharine Haroldu daje ključ ladice očeva radnog stola, u kojoj on pronalazi bilježnicu u kojoj je na četrdesetak strana izveden revolucionarni dokaz o prostim brojevima. No tko je autor tog dokaza i kako se autorstvo može dokazati – pitanje je koje traži odgovor.
Ova majstorski napisana drama uzbudljiva je i potresna. Kroz intimne odnose progovara o povjerenju koje razvijamo jedni prema drugima, odnosno kako i zašto gubimo povjerenje jedni u druge i kako osobe stječu ili pak gube vjerodostojnost.
Robert Raponja
ususret premijeri dviju urnebesno komičnih jednočinki u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, ARLECCHINO & GIANNI SCHICCHI F. Busonija – G. Puccinija, a u koprodukciji s Operom HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka, HNK u Osijeku organizira tribinu pod nazivom Okrugli stol – FABRIZIO MELANO, u utorak, 26. travnja u 18 sati.
Objema jednočinkama dirigirati će Stjepan Vuger, a redatelji su Marin Blažević (Arlecchino) i Fabrizio Melano (Gianni Schicchi). Upravo je redatelj Melano tema ovog Okruglog stola. Fabrizio Melano renomirana je figura na međunarodnoj opernoj sceni. Više od četrdeset godina surađivao je s vodećim svjetskim opernim kućama. Svoju dugu vezu s Metropolitan Operom započeo je 1969. godine gdje je režirao dvadesetijednu operu, između kojih je bilo sedam novih i niz obnovljenih produkcija. Surađivao je sa svjetskim opernim umjetnicima kao što su Maria Callas, Renata Tebaldi, Birgit Nilsson i naša Zinka Kunc Milanov.
Umjetnost nije bez smisla i svrhe, a Kazalište kao takvo ima izuzetno važnu ulogu koju HNK u Osijeku dodatno naglašava prije dvije sezone pokrenutim projektom Okrugli stol. U želji da Vam približimo lik i djelo ovog glazbenog umjetnika svjetskog ugleda, HNK u Osijeku poziva Vas da nazočite tribini te svojim sudjelovanjem obogatite još jedan Okrugli stol.
„Ekipi Kukaca Saša Anočić je u naslijeđe, osim gotovih režijskih rješenja za najveći dio predstave, ostavio i energiju zajedništva koja je presudila u odluci da izvedemo predstavu do kraja. Saši dugujemo da publici pokažemo njegovu posljednju predstavu, iako je njegov rad zaustavljen u samoj završnici – ili baš zato što je tako okrutno zaustavljen. Radimo to s tugom i ponosom, iz dišpeta prema smrti i iz ljubavi prema svemu što smo s njim podijelili. Kukci možda jesu zaustavljena priča, ali zaustavljena priča čiji glas neće utihnuti. Ispričat ćemo je prvi put 28. svibnja, pa opet 31. svibnja, 1. i 2. lipnja – a nadamo se i još puno puta nakon toga“, kaže ravnateljica Drame Marina Vujčić.
U drami Iz života kukaca pratimo priču čovjeka koji bježi od ljudi i zalazi duboko na teritorij kukaca – među leptire, balegare, cvrčke i mrave. U tom personificiranom svijetu kukci se ponašaju na čovjeku svojstven način. Dokoni leptiri opsjednuti su svojim ljubavnim dramama, materijalistički nastrojeni balegari sebično su orijentirani na stjecanje dobara, a diktatori mravi militaristički zaposjedaju teritorij i vlast. Koristeći satiru i društveno angažiranu poruku, prije svega antiratnu, braća Čapek obračunavaju se s kolektivnim obrascima nasilja, isključivosti i egzistencijalne dezorijentiranosti koji su aktualni i danas koliko i prije sto godina, kad je ova drama nastala.
Vodeći nas kroz izmaštani svijet kukaca, koji se po funkcioniranju u svom društvenom uređenju ne razlikuju previše od nas samih, ova nas drama britkim, ali i toplim češkim humorom i ekspresionističkim metaforama podsjeća na sve važne točke u životnom ciklusu – od rođenja, preko spolnog i interesnog udruživanja, borbe za egzistenciju i opstanak do smrti kao epiloga koji nam je svima zajednički. Ispreplitanjem humora s britkom filozofijom opstanka, ova predstava preispituje vječne teme oko kojih se vrti naša egzistencija – bez obzira na to jesmo li ljudi, leptiri, balegari ili mravi u svim našim mravinjacima koje priroda mora istrpjeti.
Posljednja dramska premijera 115. kazališne sezone ogledno je djelo francuskog klasicizma što ga veliki dramatičar Jean Racine tematski preuzima od grčkog tragičara Euripida koji prvi bilježi tragičnu priču o Fedrinoj zabranjenoj ljubavi, zatomljenoj strasti i sramoti. Ovaj moćni sudbinski koloplet rođen iz ljubavi kao najdramatičnijeg zapleta svake drame stasale do uzrasta tragedije, ovu tragediju u pet činova najslavnijeg predstavnika francuske klasicističke tragedije, salonskim ozračjem zaogrnutu naraciju o izbezumljenoj ženi i tugom i gorčinom ispunjenom kralju Tezeju majstorski je u svibnju 2022. režirao osvjedočeno scenski virtuozan Robert Raponja.
Koprodukcija: Opera HNK-a Ivana pl. Zajca i Opera HNK-a u Osijeku
U suradnji Opere i Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca, te u koprodukciji s HNK-om u Osijeku, predstavljamo Busonijevog „Arlecchina“, opere na tematskoj bazi srednjovjekovne komedije dell’arte, združenu s komičnom operom iz čuvene Puccinijeve trilogije. Iako su obje opere nastale u istom periodu (1913. i 1917.), ovdje se zaista radi o svojevrsnom „sudaru“ – sudaru tradicije viđene očima modernista (Busoni) i moderne viđene očima opernog skladatelja „starog kova“ (Puccini). Mnogi pisci ističu kako je upravo „Gianni Schicchi“, uz „La Bohème“ i „Toscu“, najuspjelije Puccinijevo operno djelo, te ujedno i najznačajnija talijanska glazbena komedija iza Verdijevog „Falstaffa“. Iako se sam događaj spominje već u Danteovoj „Božanstvenoj komediji“, ističe se kako autor „uzima za sadržajnu podlogu drski podvig naslovnog junaka koji – spretnom zamjenom – na tuđoj samrtničkoj postelji sam sebi ostavlja u baštinu najbolji dio pokojnikove imovine“ (Josip Andreis). Busonijev „Arlecchino“ parodija je raznih opera, ali i uopće opere kao žanra, te se savršeno uklapa u čudnovati diptih s Puccinijevim komičnim remek-djelom.
Izvor: HNK Ivana pl. Zajca