Matovićevo zazivanje mrtvih

“Evo kako je to bilo: U prvi mah izgledalo je kao monodrama. Krleža njim samim. Uz glazbenu podršku Stanka Kovačića kojemu ovakve kombinacije s teatrom nipošto nisu strane. A sve u jednom dvorištu, duboko iza iličkih fasada, što će reći: U samom srcu grada, a pomalo skriveno, zatureno. Kažem – zazivanje mrtvih, jer Matović preskače iz lika u lik, vraća se sebi samome i svojemu iskustvu jednog od mnogih susreta s Krležom, tvrdeći, s pravom, da je on ovo zazivanje mrtvoga iz mirogojskog groba (a blizu Krležinu rođendanu) sam Krleža ne samo predvidio, već u navali sentimenta upravo poželio. Matovićeva izvedba zapravo je polifona i to ne samo zato što čujemo i glas samoga Krleže, jednu od rijetkih snimki. Već i zato što sam Krleža, u Matovićevoj interpretaciji, zaziva svoje protivnike. Krleža, naravno, samo njegovo ime, znači koliko i polemika. Sama riječca, starogrčka, znači koliko i rat. U ratu nije dobro biti sam, to je Krleža znao, iako takvu mogućnost nije birao. Otud želja da se drugi zazove makar kao protivnik. Sam je Krleža na mnogo mjesta varirao Ibsenova doktora Stockmanna: „Čovjek je najjači kad je sam!” Stanko je Lasić opisivao Krležinu situaciju, a na pozadini duhovne situacije vremena, kao trajno monološku. Matović govori Krležu iz te situacije, znajući da ona sama nikako nije obećanje sreće. Ono, međutim, što u toj montaži Krležinih citata, u kojima katkad zna prosijati i humor očajnog čovjeka, najviše daje misliti jest sljedeće: većina evociranih mjesta kao da su pisana danas. A sve se, kao, promijenilo. Sa zazvanim piscem tu je i cijela svojta suvremenika, ne samo Krležinih, već i naših, današnjih, stvarnih fizičkih suvremenika. Da, teško je nama današnjima s Krležom, zaborav je mnogo sigurniji. Na ovakvim seansama valja paziti koga je uputno zazvati, a koga bi bilo bolje pustiti s mirom; s mirom ne u hrvatskoj Arkadiji, ali opet, ne odveć daleko od nje. Naša je nekromancija strogo nadzirana i u načelu krajnje oportuna. Mi današnji živimo kao da Miroslav Krleža nije napisao nijednu riječ. Uzgred i o glazbenoj podršci: cijela priredba dogodila se u stražnjem dvorištu Likovne akademije. Podsjećam da je Krleža, kako mi se čini, dublje doživljavao glazbu od slikarstva. On se sam, gotovo komesarski isključivo, izražavao naprimjer o enformelu koji nije htio razumjeti. No to je druga tema. Matović nam je uspjelo zazvao jednog velikog osamljenika, a on nije doduše kucao o stol, već je progovorio u rasponu od sentimenta čovjeka koji odlazi put svekolike puti, a onda i basom gromovnika. To je Krleža.”

Slobodan Šnajder

Monodrama se izvodi u svečanom foyeru HNK u Osijeku.

…Snagom talenta te prodornošću psihičke strukture Lidija Pavlić uspijeva likovno problematizirati doživljaj: rasvjetljujući paletu, gradeći sliku, raspoređujući plohe… Iako ostvaruje poseban ugođaj utapajući oblike u difuznu atmosferu direktno obojenog svjetla. Iako njena paleta nikada nije opterećena velikim brojem tuba, zahvaljujućim istinskom osjećaju za boju i njezina dinamička svojstva, kao i tonske vrijednosti, autorica uvijek izravnim nanošenjem ulja na platno ili pastela na papir radi bez prethodnih skica i priprema, prekida rad intuitivno tek onda kad misli da je slika gotova. Tako je slikarica ostvarila upravo za ovu izložbu nekoliko djela izvanredne tonske i kolorističke ujednačenosti koja su nastala u protekle dvije godine…

Ivica Belamarić, povjesničar umjetnosti

Izložba će biti postavljena u ulaznom foyeru HNK u Osijeku te nije prodajna.

SLOBOŠTINA BARBIE

Roman “Sloboština Barbie” prati ratnu svakodnevicu osnovnoškolaca u njihovom tranzitu iz sigurnosti i stabilnosti djetinjstva u svijet odgovornosti i nesigurnosti odraslih. Iako rata ima samo u odjecima, ta svakodnevica osjeća se u otkrivanju podruma, otkazivanju nastave, obvezi igranja s djecom izbjeglicama i njihovim bebama ćelavicama, dok se pravi smisao života nazire u posjedovanju originalne Mattelove Barbie.

Na sceni nema djece, ali djece ima u odraslima na sceni. Tročlana vokalno-instrumentalna skupina vodi nas vlastitim odrastanjem u koji rat sebično prodire. Na svom koncertu sviraju set direktno inspiriran iskustvima iz sloboštinskog nebodera – od čekanja zadnje epizode Twin Peaksa, Eurosonga, Dinastije, zračnih uzbuna i pada „zida zvuka“.

U obiteljima koje bi i dalje vozile Renault 4 da nije postao antikvitet, stvarni odrasli bave se samo vijestima, zbog čega su lutke postale primjenjiviji modeli odraslih. Nisu se bavili ratom, prihvaćali su tranziciju preko noći i besprijekorno usvajali kapitalističke vrijednosti neopterećeni financijskim ograničenjima. Lažni Ken Dr. Kajfeš, najdraža glumica Barbi Crystal iz Dinastije, Ken od Ane M. s facom Roberta Redforda, Bornina Skiper na vespi nekog talijanskog policajca patuljastog gabora i cijeli grad Mattelovih originala profiterske kćerkice Dee, prezentiraju odraslu budućnost svjetliju nego što se prikazuje na Dnevniku.

Roman završava tamo negdje gdje je stao rat, a predstava počinje tridesetak godina kasnije nastavljajući živote likova koje je Maša stvorila. Osim što predstava glazbom reflektira vrijeme i priču iz romana, ulazi s njim u dijalog, nastavlja ga, razvlači, proširuje, stanjuje i čeka vidjeti što nam govori danas kad ga, uz čitanje, i gledamo i slušamo.

“Recite mi bilo koju stvar na svijetu, a ja ću vam reći što ona može postati za Barbi!” Ti mali Barbi časopisi su moju žudnju pretvarali u neizmjerno bolan osjećaj. Eventualno bi noć olakšala patnju, ali svaki novi pogled na taj savršeni svijet razrađen do sitnih i još sitnijih detalja mogao je dotući moje tijelo koje je bilo pred opasnošću da pukne od svih tih silnih čežnji.

Ako bomba pogodi baš našu zgradu i sve postane “zgarište iz kojeg će mjestimice sukljati vatra i crni dimovi”, život neće izgubiti smisao ako čitava ostane moja Barbi u svom kričavo roza kompletiću s malim fluorescentnim luminima, ananasima i bananama, roza-zelenom torbicom u obliku lubenice, sunčanim naočalama te otvorenim štiklicama koje najbolje pristaju uz tu kombinaciju.“

prema romanu Maše Kolanović

autorica adaptacije i redateljica: Natalija Manojlović

autorica adaptacije i dramaturginja: Ivana Vuković

producentica: Romana Brajša

izvode: Maja Kovač, Damir Klemenić i Amanda Prenkaj

autori glazbe: Ivana Đula i Luka Vrbanić

kostimografkinja: Ana Fucijaš

oblikovatelj svjetla: Igor Markić-Nikolac

asistentica režije: Petra Pleše

asistentice produkcije: Hana Zrnčić Dim i Dina Tudor

fotografkinja: Karla Jurić

dizajn: Verlauf

produkcija: umjetnička organizacija Punctum i KunstTeatar

premijera: 21. listopada 2022.

Predstava traje 90 minuta.

“Sadržaj knjige „Paradržava Republika Srpska Krajina“ in facto obrađuje strukturu vlasti paradržave Republike Srpske Krajine, odnosno hrvatsku pravnu povijest s kraja 20. stoljeća. Pravna znanja vrlo često su za širu čitateljsku publiku nepoznanica, zbog toga je autor, prije povijesne razrade i prikaza određene tematske cjeline, pojasnio pojedine pravne institute i termine u teorijskom obliku kako bi sadržaj knjige bio pristupačan širokoj čitateljskoj publici. Objasnio je pojam države, suvereniteta, momentalnoga suvereniteta, fiskalnoga suvereniteta, monetarnoga sustava, monetarne unije, sudbene, zakonodavne i izvršne vlasti i druge pojmove.

Republiku Srpsku Krajinu autor je obradio s povijesno-pravne točke gledišta, a težište znanstvenoga istraživanja stavio je na strukturu vlasti pobunjenih Srba na okupiranom državnom teritoriju. Obradio je strukturu zakonodavne, sudbene, izvršne, fiskalne i monetarne vlasti Republike Srpske Krajine. Osim navedenih oblika vlasti, obradio je sui generis ratnu monetarnu uniju Savezne Republike Jugoslavije, Republike Srpske i Republike Srpske Krajine koja je u razdoblju od 1994. do 1997. egzistirala na području Republike Srbije, Republike Crne Gore te na okupiranim dijelovima Republike Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine, dviju suverenih, međunarodno priznatih država, punopravnih članica Ujedinjenih naroda, a koje su imale svoj monetarni sustav bez cjelovito uspostavljenoga monetarnog suvereniteta na okupiranim područjima. Navedena monetarna integracija pobunjenih Srba bila je druga najveća u Europi nakon ratne monetarne unije Raichsmarke tijekom egzistiranja Trećega Reicha. Naime, egzistiranje ratne monetarne unije Savezne Republike Jugoslavije, Republike Srpske i Republike Srpske Krajine nepoznato je široj hrvatskoj i svjetskoj javnosti, ova činjenica poznata je vrlo malom broju stručnjaka, ali isključivo onima koji se bave monetarnom problematikom s povijesno-pravne točke gledišta.”

autor knjige dr. sc., dr. sc. Miljenko Brekalo