Jesmo li nas dvoje stvarali istoriju? – upitat će u jednom trenutku Roko Prč, kamarjer, prvoborac, pa hotelijer, svoju suprugu Anđu. Pitanje je, naravno, retoričko, njime on samo želi naglasiti njihovo neotuđivo pravo da prošlost ugode po svojoj mjeri i iz nje izvedu privilegij oblikovanja budućnosti. Uostalom, svaki se rat – ili, još šire, svaki se sukob – samo zato vodi: da bi se steklo pravo na pisanje povijesti. Kad se suoče militantni vjernik i borbeni ateist, oni se de jure sukobljavaju zbog apstraktnih koncepata odnosno maglovitih pitanja početka čovjeka i svijeta, ali de facto samo zbog prava na pisanje povijesti. Pobijedi li vjernik, volja Božja postaje mjerom svih stvari; nadvlada li u tome sukobu ateist, jedino što se računa jest volja čovjeka. Miljenka Smoju obično se predstavlja kao velikog dalmatinskog kroničara, iako se on nikada nije htio gurati među pisce povijesti. Znao je da tamo vlada poprilična gužva, pa je umjesto o velikim istinama, izabrao pisati o malim ljudima. Iz te marginalne, skrajnute, iskošene perspektive, na koncu je uspio prodrijeti do srži same, do konačnih pitanja i odgovora koji uporno promiču onima bez sluha za nijanse odnosno interesa za rubne pojave i ljude. Upravo zato Smojino djelo nije danas ništa manje živo nego što je bilo prije pedeset godina. Njegovi likovi odlična su zdravlja, neobično vitalni, jednako uskogrudni, isključivi i obuzeti željom za dominacijom kao nekada. Naravno, ima i onih koji stoje po strani, koji su izabrali svjedočiti komediji, umjesto da u njoj sudjeluju. I jedne i druge vidjet ćete večeras na sceni, ali i u gledalištu, sjedit će u vašoj blizini. Možda im i sami pripadate, pa ustvari nećete gledati kazališnu predstavu, nego tek zuriti u zrcalo.

Prema romanu Sandora Maraia i adaptaciji Christophera Hamptona

Ako je smrt zadana i neizbježna, onda pitanja odnosa muškarca i žene, prijateljstva i izdajstva, moralnost ubojstva u namjeri postaju dominantna i kao kulminacija: Što je smisao ljudskog života, preživjeti ili doživjeti? Maraieva dramatična introspekcija budi kreativnu strast i neodoljivu potrebu da se dramska lica oplode životnom uvjerljivošću, a publici udahne jedinstveni emotivni doživljaj. Márai preskače banalnosti i piše o suštini.

A povratak suštini, za sve nas pomalo je zaboravljena kategorija.

Dvojica prijatelja nalaze se poslije trideset godina i svojevrsnim verbalnim dvobojem suočavaju s dugo prešućivanom tajnom njihovog odnosa. Što ih je razdvojilo i što ih je ponovo spojilo u jednoj burnoj noći, da bi se ponovno rastali, ali ovaj put zauvijek? Je li to duh mrtve žene koja se pojavljuje prelazeći u njihovu osobnu realnost? Koja je uloga glazbe u njihovim životima, poglavito Chopina? Dvojica ostarjelih muškaraca i tri žene isprepliću svoje živote, miješaju prošlost sa sadašnjošću dajući priči okvir napetoga suspensa. Evocirajući prošlost, skidajući sloj po sloj s tajanstvenoga događaja koji je turbulentno promijenio njihove živote, prenose dramski sukob u sadašnjost i tražeći razrješenje plešu između osvete i pomirbe. Jedno epizodno lice će im prigovoriti: Što hoćete? Preživjeli ste. Je li zaista svrha naših života preživjeti? Na to pitanje Márai daje konkretan odgovor.

Pripovjedač ove potresne priče, stari musliman iz Bosne, ispovijeda svoj život nekadašnjem zemljaku s kojim se susreo u SAD-u, gdje je došao nakon ratova i raspada Jugoslavije. Njegova priča o moćnicima i žrtvama jednoga, do jučer mirnoga i sređenoga svijeta, o Muratovu sinu Baji, koji se u pomračenju uma poistovjećuje s Osamom bin Ladenom, kao da priziva povijest o Ćamilu i Džem sultanu, samo na ovim prostorima i u skorašnje vrijeme, u ovdašnjoj „prokletoj avliji“.

Živopisnim bosanskim govorom, prepoznatljivim stilom jezgrovitih rečenica, Kecmanović gradi nezaboravne likove mještana, ratnih profitera, „dođoša“ i porobljivača, džihadista i SFOR-ovaca, novih silnika i starih obitelji koje je rat razorio, i potvrđuje svoje visoko mjesto u suvremenoj srpskoj književnosti.

Gostovanje predstave je u organizaciji Srpskog demokratskog foruma.

“Zahvaljujem Momčilu Bajagiću, autoru glazbe i Dušanu Kovačeviću autoru stihova, što su mi dozvolili da pjesmu „Pada vlada” iz filma „Profesionalac”, koristim u predstavi. Zahvaljujem Dejanu Petroviću na dozvoli da u predstavi koristim njegovu kompoziciju „Vrteška”. To su dragocjeni pokloni umjetnika riječkoj „Gospođi ministarki”. Zahvaljujem glumici Vjeri Mujović za suradnju na scenskom govoru.” (Tatjana Mandić Rigonat)

Priča o ženi političara koja mora na brzinu usvojiti obrasce ponašanja i način života „visokog društva“, nakon što joj suprug postane ministar u vladi, postala je gotovo sinonim za nagli uspon na društvenoj ljestvici. Jednako tako, ime Branislava Nušića postalo je sinonim za smijeh u kazalištu, kao i za nepogrešivo seciranje provincijalnog mentaliteta pomiješano s balkanskim šarmom i bogatstvom jezika kojim opisuje komiku naših života.

Antonio Vivaldi, Nulla in mundo pax sincera, RV 630

Georg Philipp Telemann, Koncert za flautu u D-duru , TWV 51:D2

Wolfgang Amadeus Mozart, Exsultate, jubilate (K. 165)

Petar Iljič Čajkovski , Suita iz baleta Orašar, Op. 71a

Júlia Balázs – sopran

Orkestar Pannonske filharmonije se vraća iz godine u godinu (u grad) kako bi za blagdane predstavio božićne i zimske melodije iz vremena baroka. Izvedba i ove godine kreće od baroka. Prvenstveno će se izvesti Vivaldijev solo motet, koji se sastoji od nekoliko stavaka, koji bi čak mogli biti kantata. Sopran solistica, koja je jedina pjevačica u izvedbi, govori kako ništa na svijetu ne može biti uistinu savršeno bez Isusa. Slično raspoloženje je  prikazano i u Mozartovom poznatom solo motetu, Exsultate jubilate, koji moli Djevicu Mariju da očuva mir i drži nevolje podalje. Između dvije vokalne izvedbe, oglasiti će se flauta u Telemannovom koncertu flaute u D-duru. Na kraju će biti izvedena poznata Suita iz baleta Orašar skladatelja Čajkovskog, koja, makar i shematski, pripovijeda božićnu priču E. T. A. Hoffmanna. Transcendencija, božićne priče i virtuoznost čekaju publiku ove zimske večeri.

Antonio Vivaldi: Nulla in mundo pax sincera, RV 630

Georg Philipp Telemann: D-dúr fuvolaverseny (TWV 51:D2)

Wolfgang Amadeus Mozart: Exsultate jubilate (K. 165)

Pjotr Iljics Csajkovszkij: Diótörő-szvit, Op. 71a

Balázs Júlia – szoprán

A karácsonyi koncert a Pannon Filharmonikusok nagy hagyományú ajándéka az eszéki közönségnek. A zenekar ugyanis évről évre visszatér ilyenkor, hogy főként barokk karácsonyi és téli dallamokat hozzon az ünnepre. A műsor idén is a barokktól indul. Elsőként egy Vivaldi-szólómotetta hangzik el, mely több tételből áll, akár kantáta is lehetne. A szoprán szólista, aki a mű egyetlen énekese, azt adja hírül, hogy a világban semmi sem lehet igazán tökéletes Jézus nélkül. Hasonló hangulatú Mozart híres szólómotettája, az Exsultate jubilate, mely Szűz Máriához fohászkodik a béke megőrzéséért és a bajok távoltartásáért. A két énekes mű között egy fuvola énekel Telemann D-dúr fuvolaversenyében. Zárásként pedig Csajkovszkij híres Diótörő-szvitje hangzik el, mely, ha csak vázlatosan is, E. T. A. Hoffmann karácsonyi meséjét beszéli el. Transzcendencia, karácsonyi mese és virtuozitás várja a közönséget ezen a téli estén.