Piše: Ljubomir Stanojević©
Dragan Mucić navodi jedan Andrićev zapis nastao tridesetak godina nakon velike nacionalne epopeje, osnutka HNK u Osijeku:
„A mogu reći“ – piše Andrić – „da mi se i danas, kad mislim na ovo veliko stvaralačko doba, grudi nadimlju ponosom, kojim se ponosim kao jednim od najvidljivijih rezultata moga života. Sa strepnjom u srcu pomišljam na dane kad mi je Odbor osječkog Hrvatskog kazališnog društva ponudio časnu dužnost, da skupim ne samo dramsko, nego i operno i operetno osoblje i da stupim na čelo tog najnovijeg hrvatskog kulturnog zavoda.“
„Bio sam u ono doba dramaturg zagrebačkog Kazališta, koje je stajalo pod intendanturom starog Adama Mandrovića“ – nastavlja Andrić. – „Kad sam mu saopćio osječku ponudu, on mi je s očinskom zabrinutošću rekao: ‘Nikola, nema na svijetu čovjeka, koji bi iz ničega mogao u isti mah stvoriti i dramu, i operu, i operetu. Da se radi samo o drami, hajde de, išlo bi još kako-tako, ali ovako na brzu ruku stvoriti sve tri grupe, ne može se nikako, a da se stvaralac ne osramoti’.“
„A ja sam ipak ponudu primio, i čini mi se da se nisam osramotio… Čak sam htio i da konkuriram sa zagrebačkim teatrom, pa sam – onako izmoren dnevnim radom i večernjom predstavom – po cijele noći, smrzavajući se u jednoj sobi na obali Drave, prevodio za svoj personal Adrejevljevo djelo ‘Ignis sanat’, za koje sam znao da ga zagrebačko kazalište nema na repertoaru…“
Osijek tada nije imao ništa – sjeća se Andrić i zaključuje:
„Bio je to prevelik, upravo najveći posao u mom životu. Zamislite, da vam tko ponudi golu kazališnu zgradu bez glumaca, bez kulisa, bez zbora i orkestra, bez ijednog opanka ili ičeg sličnog kakvom kazališnom kostimu, pa vam rekne: ‘Hajde sad, igraj se teatra!’. I to po mogućnosti da daješ barem svaki treći dan nov komad, je maleno općinsto ne može svaki dan da ispuni ni do polovice kazališnu zgradu, a i dozlogrdilo bi mu triput gledati isti komad, makar vi donosili najsjajnije opere, u blistavoj opremi i sa najljepšim pjevačicama.“
„Tu je trebalo da visoko zasuču rukave svi sudionici od intendanta do posljednjeg radnika. I zasukali su, da im je znoj curkom curio niz obraze“- završava svoj zapis dr. Nikola Andrić.
Potpis ispod fotografije:
NIJE SE „OSRAMOTIO“ – Prvi intendant i umjetnički ravnatelj HNK u Osijeku, 1907. – dr. NIKOLA ANDRIĆ